Album dostojan posvete Richeyu

U karijeri dugoj preko 20 godina, Manic Street Preachers su prošli mnogo toga, od slave i popularnosti do sumnje u njihovu genijalnost, sviranja na Kubi kod Fidela Castra, ali ipak ponajviše se uz njih lijepi priča o nesretnom Richeyu Jamesu Edwardsu koji se dugo vodio kao izgubljena osoba, da bi tek nedavno bio proglašen mrtvim. Upravo je on ponovno glavni lik na novom izdanju "Journal For Plague Lovers".

Za života Richey je napisao niz iznimnih tekstova koje je ostatak benda vjerno čuvao, jer ih je podsvjesno bilo strah uglazbiti ih. Nakon skoro 15 godina, odlučili su da je krajnje vrijeme odati počast svom nestalom prijatelju što se poklopilo sa završetkom njegova traženja, pa je "Journal For Plague Lovers" već sada postao artefakt za sva vremena.

Nakon nekoliko slabijih albuma na kojima su se isticali samo pojedini singlovi, Manic Street Preachers su se vratili na vrh odličnim albumom "Send Away The Tigers" iz 2007. Njime su dokazali da još nisu za staro željezo, da još u njima ima ‘krvi’ i želje za novim uspjesima, što su dokazali i odličnim koncertom u Varaždinu prošle godine.

Poslije svakog većeg uspjeha, Manicsi su se često znali poigravati s fanovima, pa je svaki sljedeći album bio nešto drugačiji, prvenstveno mračniji. Iskreno, upravo zbog toga moram reći da me je bilo malo strah kako će zvučati "Journal For Plague Lovers", ali nije trebalo biti bojazni u svezi tog, jer ovaj album spada u sam vrh pjesmarice Manic Street Preachersa.

Za razliku od mnogih drugih velikih brit-pop bendova ’90-ih., Manicsi su jedini koji dostojno stare, koji znaju pomiješati svoje korijene i modernu struju u novi komplet pjesama kojima se teško može što prigovoriti. Ok, imali su i oni praznog hoda, ali danas zvuče bolje nego ikad, definitivno bolje od svojih preživjelih suvremenika poput Oasis i The Verve.

Zanimljiva je odluka benda da neće imati službenih singlova što je u neku ruku i razumljivo, budući da su sve pjesme vrlo izjednačene, bez očitih hitova, ali s neopisivom snagom i stihovima. U tome se također može vidjeti strah i respekt prema dotičnim pjesmama pa ne čudi da im je trebalo 15 godina da se prihvate tog, pomalo nezahvalnog, posla.

Tijekom cijelog albuma, jasno se vidi da su imali na umu ‘Što bi Richey rekao na ovo? Bi li mu se svidjelo?’ pa su sve pjesme zvukovno bačene na početak karijere, onako dosta razbarušene i anarhistički nastrojene, ali opet s jasnom vizijom kako bi sve to trebalo zvučati i izgledati.

Kako je Manicsima teško bilo istaknuti pojedine pjesme, tako je i meni bilo, pa sam odlučio ovom zgodom ne isticati niti jednu pjesmu, jer bi to bilo pomalo nepravedno prema nespomenutima, budući da je "Journal For Plague Lovers" vrhunski album, od svoje prve sekunde do skrivene pjesme na kraju albuma.

Kada bi svi starjeli kao što to rade Manic Street Preachers, ne bi nam trebale mnoge instant zvijezde koje imaju pjesmu dvije i potom se nepovratno izgube u komercijalizaciji britanskih časopisa. Njihov pogled na svijet je potpuno normalan, ne ponašaju se kao prenapuhane zvijezde, već su obični ljudi što im je i glavna vrlina, naravno uz dobre pjesme.

Bilo bi vrlo zabavno da nam uskoro ponovno dođu, kako su i obećali pa da ponovno svi zajedno zapjevamo najveće hitove uz pokoju novu pjesmu. Koju? Znam da će svatko imati svoje favorite, ali meni su sve vrlo visokog nivoa i stvarno se ne mogu odlučiti koja je najbolja, a takvi albumi su uvijek odlični.