Album bez iznenađenja

Kada je Melissa Etheridge najavljivala svoj deseti album, kazala je kako će to biti njezin najrockerskiji album, povratak rocku sedamdesetih godina prošlog stoljeća, svojevrsni hommage grupama kao što su Led Zeppelin i The Who.

“Neka pjesme govore same za sebe” poručila je Melissa i dobila što je htjela: pjesme govore same za sebe, samo što demantiraju njezinu najavu albuma.

Malo je nedostajalo da 48-godišnja zvijezda hrapava glasa postane zvijezda i miljenica masovne publike, no ono što nije uspjelo njoj uspjelo je Sheryl Crow i nekim drugim glazbenicama. S druge strane, Etheridge ima ne tako brojnu, ali pouzdanu publiku koja će poslušati sve što njihova kantautorica objavi, što joj daje neslućene mogućnosti. Jedna od njih je i da može snimiti kakav god album poželi, umotati ga u ruho introspekcije, new-age filozofije i čega sve ne, vjerna baza obožavatelja neće se osjećati iskorišteno ili prevareno.

Posljednji studijski album objavila je 2007. (“The Awakening”), u vrijeme kada je proživljavala najteže zdravstvene trenutke, zalagala se za prava istospolnih zajednica, zahtijevala dopuštanje marihuane u medicinske svrhe, veličala Ala Gorea na koncertu “Live Earth”… Tih turbulentnih godina privatni život postao je zanimljiviji od glazbe, no srećom te su godine sada iza nas.

Koliko god da je britanski rock oblikovao njezin stil, Bruce Springsteen je taj koji joj je najčešće pri srcu. Melissa nije Springsteen, pa u pokušajima da to ipak bude najčešće postane Bon Jovi. Nije taj podatak ništa čudan, jer produkcijskog posla se prihvatio John Shanks. Surađivao je s Melissom 1999. godine na albumu “Breakdown”, a potom i sa Sheryl Crow, te s Bon Jovijem.

Red akustičnih pjesama, red rock pjesama s bendom i eto nas kod tipičnog, gotovo klišeiziranog AOR albuma bez ijednog pravog iznenađenja.