Albert Hammond Jr: Sve ono što The Strokes danas nisu

Više puta sam pisao da je Albert Hammond Jr. najbolji The Stroke van The Strokesa, a novim albumom je to još jednom dokazao.

Posljednjih godina The Strokesi su rijetko zajedno, a kad i budu zajedno često rade čudnjikave albume koji su malo kome već napeti. Najbolji dokaz za to je i užasni posljednji EP “Future Present Past” koji nema nikakvog smisla i teško je slušljiv. Iz tog razloga, svi članovi primili su se posla i zadnjih desetak godina radili na svojim side-projektima, od kojih su neki imali više, a neki manje kreativnog uspjeha. Albert se čini kao najkonzistentniji s najboljim idejama.

Albert zapravo nije ništa novo izmislio. Najčešće posuđuje zvuk The Strokesa i s njim se poigrava dobivajući zarazne melodije kakve upravo očekujemo od njegovog matičnog benda. Dok The Strokesi pokušavaju na silu uvoditi sintetiku u svoje pjesme, Albert to radi suptilnije i direktnije pogađa.

Za ovu priliku, Albert je napravio svoj alter-ego Francisa, njegovog blizanca koji je izgubljen još za vrijeme trudnoće. Upravo kroz takvu prizmu i bez problema s opojnim supstancama koje je imao, Albert je uspio iskanalizirati u vedre pjesme koje na neki način slave život.

“DvsL” je stari garažni hit koji bi se idealno uklopio u “Is This It”. Slušajući ovu pjesmu nedostaje jedino Julianov glas i tad bi ta zamjena bila skroz legitimna. Slijedi je podjednako dobra “Far Away Truths” koja više odgovara eri “Room on Fire”. I tu dolazimo do one tvrdnje iz prvog odlomka – Albert je sve ono što The Strokesi danas nisu. Možda mu se može zamjeriti što previše kopira svoj matičan bend, ali kako je i tamo ritam gitara ne čudi što zvuk na solo albumima teži sličnim glazbenim okvirima. Potpuno je jasno da pogađa točno tu sentimentalnu notu s početka The Strokes karijere i tu je emociju ipak fino nadogradio, mnogo bolje nego što to rade momci kad su zajedno.

Kako album odmiče, tako dobivamo pjesme s kojima Albert može biti poprilično zadovoljan jer udaraju baš onako kako treba. Neurotična “Muted Beatings” ima vrlo psihodeličan refren, “Set to Attack” je retro stvar koja teži bit laganici, “Stop and Go” zvuči kako bi trebali zvučati posljednji radovi The Strokesa, dok je u drugoj polovici albuma “ScreaMER” koja spada među najbolje Albertove radove do sad.

Namjerno sam tijekom recenzije koristio usporedbe (isključivo) s The Strokesima, jer da je kojim slučajem ovo izdano pod imenom The Strokes, a ne kao Albert Hammond Jr., sigurno bi odjek na album “Francis Trouble” bio jači i mnogi bi rekli da su se The Strokesi vratili. Ipak, ovo je Hammond solo i odlična je stvar da barem on uspijeva rani zvuk The Strokesa modernizirati na ispravan način i pružati nam ono što petorka zajedno (više) ne može.

“Francis Trouble” nije nešto najbolje i naJr.evolucionarnije što ćete čuti u 2018., ali je jedan vrlo dobar album na kojem postoji par vrhunskih pjesama pa uopće ne treba čuditi što ću još jednom ponoviti svoju mantru – Dok nema (pravih) The Strokesa, Albert Hammond Jr. je najbolji The Stroke.