Al Green u svom prepoznatljivo zavodljivom ruhu

“Lay It Down” je novi album legende južnjačkog soula Ala Greena. Album je napravio s mlađim suradnicima s hip-hop pedigreom poput Ahmira “?uestlove” Thompsona iz The Roots i Jamesa Poysera, koji osim što s Greenom potpisuju produkciju tvore i osnovicu benda na albumu.

“Lay It Down” ne pokušava previše osuvremeniti Greenov zvuk, nego je produkcija bliska prepoznatljivom zvuku kojeg je Greeen s Willieem Mitchellom definirao još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Thopson i Poyser su posao odradili vrhunski – album karakterizira kristalno čisti zvuk i pravodobna naglašavanja dionica pojedinih sekcija.

Negdje tako u prvi plan isplivaju suptilni puhači The Dap-King Horns, negdje bas ili profinjena gitara, a izvrstan je posao napravio i Larry Gold na aranžmanu gudača. Thompson je suvereno demonstrirao zašto je najcjenjeniji hip-hop bubnjar, a Poyser je na analognim instrumentima s tipkama svemu dao retro patinu, ali i patinu koja demonstrira koliko dubine i topline inače nedostaje suvremenoj R&B produkciji.

Na albumu u pjevačkim rolama gostuju neke od najvećih neo-soul zvijezda Anthony Hamilton, Corinne Bailey Rae i John Legend, a posebno je kod muških gostiju vidljivo koliko inače njihov stil duguje Alu Grenu.

Green je ipak uvjerljivo prva zvijezda albuma. Njegov glas nije ništa izgubio od uvjerljivosti kao ni od zavodljivosti. Iako je senzualnost u prvom planu Greenova vokalna izvedba također je puna duhovnosti, te je omjer senzualnog i duhovnog u Alovu glasu prava poslastica u kojoj je Green majstor s kojim se po tom pitanju mogao usporediti jedino Marvin Gaye.

Jedina zamjerka albumu su banalni tekstovi. Premda ljubavni tekstovi nikom ne leže više nego pjevaču koji posjeduju jedan najsenzualnijih vokalnih stilova svih vremena, oni su previše klišeizirani (posebno iritira upotreba riječi ‘love’ u gotovo svakom drugom stihu) te su primjereniji tinejdžeru nego čovjeku u šezdesetima.

Ipak, ako možete prijeći preko tih zamjerki uživat ćete u pitkom, uglađenom soul albumu kakvi se više ne snimaju. Pjesme na “Lay It Down” su većinom sporogoreći soul, s kojim Greenov glas pleše sentiš, i koje djeluju opuštajuće poput fine masaže. Od cjeline donekle odskače tek funky stvar “I’m Wild About You” nešto tamnijih tonova koja bi se savršeno uklopila u neki od blaxploitation soundtracka iz sedamdesetih.