Akutna entoksikacija zvukom

Nizozemska death metal scena je oduvijek u prošlosti imala nešto kvalitetno za ponuditi jednom death metal fanu; u prvome redu su tu veterani poput Asphyxa te Pestilencea i Sinistera, pa onda inovativnog Gorefesta ili u zadnje vrijeme popularnog Callenish Circlea.

Svi ti bendovi, osim potonjeg, su se razvijali manje više neovisno od švedskog death metala koji je tijekom devedesetih posve zasitio europsku death metal scenu. Nizozemski je death metal oduvijek uspješno levitirao između brutalne američke death metal škole te švedske melodične metal doktrine, pa je nerijetko kupio najbolje od obje scene i integrirao te elemente u specifičan zvuk koji je prepoznatljiv već na prvo slušanje. A God Dethronedov novi album je poput slavoluka koji ta dva svijeta spaja.

“The Toxic Touch” je izdan dvije godine nakon njihovog zadnjeg albuma “The Lair Of The White Worm“, pod moćnom redateljskom palicom Metal Blade Recordsa. Usporedimo li ta dva albuma, uvidjet ćemo da je u međuvremenu God Dethroned nišan svoje izvedbe pomjerio s tipičnog blastbeatom vođenog death metala prema nešto melodičnijem izričaju.

Iako se to već itekako osjetilo na “The Lair Of The White Worm”, svoj vrhunac je upravo doživjelo upravo na “The Toxic Touch”. Možda bi se to moglo pripisati činjenici da je pjevač Henri Sattler oko sebe okupio posve novi tim glazbenika sa svježim idejama i modernizirao pristup stvaranju glazbe. Upravo bi to mogao biti razlog zašto God Dethroned i nije početkom ovog tisućljeća doživio sudbinu jednog Behemotha, koji je bio lansiran u metal showbiz tek kada je svoj zvuk prilagodio ušima današnjih slušalaca, već je ostao stajati na prašnjavoj polici skupa s drugim death metal muzejskim primjercima. No i to će se, čini se, promjeniti.

Prva i bitna razlika koju je moguće uočiti pri prvome slušanju albuma jest da je on definitivno slušljiviji i ‘pitkiji’ od svojih prethodnika. Čišća produkcija itekako pridonosi užitku slušanja, jer ovo je ipak 2006. godina i vrijeme garažnog sounda je davno prošlo (ili je on bar ostao rezerviran za underground).

Prva upečatljiva pjesma s albuma je “Hating Life” koja otpočinje Slayerovskim riffovima, koji uvijek pale, te se kasnije popunjava dosta dobrim solažama i preciznim zvukom duple bas pedale. Album se nastavlja pjesmom “2014” u kojoj ta novostečena melodičnost doista dolazi do izražaja. Nema više ni traga bjesomučnom blastbeatu, već ga zamjenjuju neki netipični riffovi i izmjene blastbeat dionica i ponešto sporijih bubnjarskih prijelaza, a u prvi plan dolazi gitara.

Reliquiae reliquiarum njihove prošlosti ogledaju se u pjesmama “On The Wings Of Pestilence” i “Macabre World“, no i te se pjesme dobro uklapaju u koncepciju albuma. Prava novost bi za fanove mogle biti pjesme kao što su “Typhoid Mary” ili akustična “Away From Emptyness“, čija je funkcija da naprave protutežu blastbeatom protkanog ostatka albuma.

Ovaj uradak traje svega nešto ispod 40 minuta; to bi okorjelim death metal fanovima moglo biti i predugo, dok bi onima koji vole melodičniju glazbu moglo biti i premalo. Sve je ovdje odvagano ljekarskom točnošću; gram brutalnosti, gram melodičnosti i jedna mala, majušna kapljica emocija.

Dobro promješajte, dodajte fiziološke otopine i uzmite intravenozno. Ugodan provod.