Ako valja, ne popravljaj

Uvijek je veliko pitanje u životu bendova – evoluirati, istraživati ili svirati provjereno. Jednu metodu isprobala je Metallica svojim ‘rock’ albumima, a drugu vječni i provjereni AC/DC.

Američki groove metalci Godsmack, koje nazivaju ‘prežestoki za grunge, premlaki za metal’, već su kroz karijeru odbili većinu metalaca od sebe i teško privlače novu ekipu jer više-manje su već odsvirali svoje najbolje pjesme. Baš zato snimili su album dovoljan za jednostavno održavanje.

Najduža im je ovo pauza između albuma jer su onaj isprazni “IV” izbacili još 2006., a u međuvremenu su svirači iz benda svirali s Whit Craneom u Another Animal, a vokal Sully je imao motociklističkih nesreća, počeo je filozofirati u knjizi memoara (tek treba izaći), a i prije no što su stigli konkretno ispromovirati ovaj album, već je najavio solo-izdanje.

I eto ga – “The Oracle” je tu, kakav je – takav je. Frajerski nazvana “Cryin’ Like A Bitch” dovodi sve poznato – grooverski masni rock i poznate vokale. Iako i riffovi i ritmovi često zvuče kao međusobno ponavljanje od albuma do albuma (“War And Peace” i “Forever Shamed”), upravo je Sullyev vokal taj koji nudi najmanje novosti. Osim na pjesmi “What If” gdje su se malo poigrali psihodeličnim rock trenucima.

Dosadnjikava i tiša je i “Love-Hate-Sex-Pain” koja čak i nazivom podsjeća na poznatu stvarčugu od najčešćih uzora – Alice In Chains. Na kraju je ponuđeno jedno simpatično iznenađenje – instrumental za kraj. Naslovna “The Oracle” je sjećanje na Metallicu iz “Black” razdoblja i dokaz da znaju složiti dobru stvar, a i da je Sully očito dao dio kolača ostalim članovima.

Ostalo se čini kao da je tu samo da bi se upotpunio dvoznamenkasti broj pjesama. Ali, čak i unatoč tome – ovo je definitivno bolje od prošlog albuma i nekakav lagani (ne potpuni) povratak u formu. Godsmack su prvim albumima privukli pozornost i sada se, u borbi da izbace još pokoji hit, čini da ovakvih pjesama mogu naštancati još za 10 albuma.

No, album nije bombastično promoviran i ima jedan od najsiromašnijih i najlošijih dizajna (knjižica, cover, unutrašnjost, sve…), pa u kombinaciji s nadolazećom solo-turnejom Sullya Ernea, ne daje nadu da ovdje ima još puno vjere u vlastiti bend. U svakom slučaju, provjerenim fanovima Godsmacka ovo će biti skroz ok, a ostali metalci su i tako već davno odustali od ovog benda.