‘Ajde da ipak ne idemo…

Bendovi si stvarno znaju dati glupa imena, a jedno takvo je definitivno i ¡Forward, Russia!. Mnogi zamjenjuju ovaj prvi izokrenuti uskličnik, pa ih zovu i ‘i Forward, Russia!’ što je neispravno. ‘Fora’ s tim uskličnicima je što dobro izgledaju na majcama (¡!), pa im je to postao trademark. U svojoj bezidejnosti, čak su ga stavili i na sam omot albuma. OK, ako im se sviđa, neka im bude.

Sljedeća je stvar što su pjesme naslovili na sličan ‘inovativan’ način kao bend. Umjesto da svaka skladba ima normalan naziv, oni su pobacali brojeve uz svaku pjesmu smatrajući to jako pamentnim potezom. I onda na debutu se ne kreće od prve pjesme na dalje, nego su nabacane zbrda-zdola, kao da se neki klinac igrao redoslijedom. Ako dožive, ne daj Bože, četvrti ili peti album, hoće li se i tada pjesme zvati u brojevima, hoće li biti pjesme ‘hundred’, ‘hundred&one’…!?

Iz ovog uvodnika možete zaključiti da mi se nisu svidjeli na prvi, vizualni pogled. Što se tiče glazbenog dijela, niti tu nije ništa bolje. Pomješani su mnogi žanrovi koji su trenutno u modi, pa tako iz indie podloge navire post-punk, emo-rock s ponešto elektronskih dodataka i sve zvuči kao mošt kojem treba još dosta vremena da bi postao vrhunsko vino.

Ukratko bi ih opisao kao Panic! At The Disco koji je upoznao The Rapture i Bloc Party, a nije ništa naučio. Možda je to preteška usporedba, ali tako mi sve to zvuči jer deranje u većini pjesama mi nikako nije sjelo. Glazbena podloga je povremeno jako zaigrana i interesantna te je ona najbolji dio albuma. Možda bi bilo bolje da se više bace u instrumentalnije vode jer bi sigurno bili slušljiviji nego sada.

Najbolje pjesme na albumu su već odprije poznate, što s različitih demo snimaka, a što s već izdanih singlica. Tako se najviše ističe “Nine” u kojoj su svi već nabrojani elementi složeni na najbolji način. Na njihovu žalost, to im se prerijetko događa, pa tako na uvodnoj “Thirteen” pokušavaju kopirati Muse na jako loš način, “Twelve” je skroz bezlična, a “Eighteen” nakon solidnog uvoda skrene skroz u krivom smjeru.

“Sixteen” bih izvojio kao solidan duet ženskog i muškog vokala, nešto laganijeg ritma u početku koji nekako odskače od cjeline albuma, ali naravno da se razuzda i ta pjesma…

Ovaj bend je u donjoj ladici britanskih bendova i nadam se da će tamo i ostati. Nema smisla da se njih počinje hvaliti jer to nisu ničime zaslužili. Ako vas slučajno zapadne ovaj album, preslušajte ga, a poslije ga stavite na najvišu policu u svojoj sobi tako da zaboravite na njega.

Možda za par godina ipak dođe vrijeme da budu cool i in, pa ćete se moći pohvaliti da imate njihov prvijenac.