Afrika, Španjolska, Inke

Volim početak ovog albuma. Na početku prve pjesme čujete nekakvo krckanje, potput zvuka helikoptera u daljini, zatim ulijeće bas i isprepliće se s ritmom. U sljedećem trenutku gitara nježno prolazi akorde i već u tim prvim sekundama slušanja albuma vam je jasno da se radi nečem sasvim drugačijem i novom.

To je muzika iz Perua, muzika crne populacije Perua, da budem preciznija. Sjećate li se Perua sa satova geografije? Sjećate li se priča o Inkama? Ili barem onih o nemilosrdnim španjolskim konkvistadorima? Ili bar priča o stoljećima ropstva crnog stanovništva? Zbog čega sad tu evociram uspomene na loše/stroge profesore? Zato što odgovori na ta pitanja pomažu u razumijevanju glazbe ovog albuma.

Mada je najzalužnija Susana Baca, Inke i španjolski konkvistadori dijele utjecaj na melodiju i tekstove, a afrički korijeni na ritmove. Ritam je definitivno drugo ime albuma. On je vrlo promjenjiv, isprepliće s drugim ritmovima stvarajući poliritmove i osjećaj da teče. Svaki element, instrument je kao povezan s ostalima, nadopunjuju se, a opet ostavljajući dosta prostora za impovizaciju.

Tako neopisivo vuče na jazz u određenim trenutcima za što su vjerojatno zaslužni gosti albuma: Marc Ribot (gitara), John Medeski (klavijature) i Greg Cohen (basist), prilično poznati među ljubiteljima jazza. Ili prema riječima same Susane: “The common ground between jazz and my music is the element of surprise that the different rhythms in Peruvian music provokes and the surprise of the jazz jam session. I never thought that I was making jazz music until I saw people coming to my concerts from that world. We also leave some spaces for improvisation for the musicians, just like jazz.”

A Susanin vokal, tako nježan, tužan, povremeno gorak, gnjevan… što sve nije.. (sigurno ćete prepoznat jednu tako tužnu baladu i bez da nevedem ime pjesme, srce se ledi). Ne iznenađuje da ju uspoređuju sa Cesariom Evorom. Obje dive crpe inspiraciju u folkloru svoje zemlje i vrte se oko slične tematike boli, tuge, napuštanja, čežnje… Iako moram priznati, da Baca nikad, ni sekundu ovog albuma ne upada u monotoniju koju Evora ponekad jako teško izbjegava.

Jedina negativna strana albuma su 11. i 12. stvar, zapravo remixi “Afro-Blue – Zum Zum” i “La Noche Y El Dia”, vjerojatno dodani albumu da bi dobili hit među mladima naviklima na tehno muziku. Šteta, jer su u tim obradama uništili ono najljepše na albumu. Ritam je ubijem mašinom, gitara se na trenutke zamjenjuje klavijaturama. Očajno i neprirodno, potpuno nepotrebno. Ruši koncept albuma i oduzima peticu.

Susani je uistinu dugo trebalo da se odluči potpuno posvetiti muzici što je zaista šteta, jer ona zbilja stvara dobru muziku. Na coveru ima lijepa pričica o Susani, tko je ona, zašto se bavi muzikom, kamo želi ići i što reći s tom istom. Peruanska pjevačica se prvi put pojavljuje na antologiji “The Soul Of Black Peru” izdavačke kuće Luaka Bop u vlasništvu David Byrnea. Usput, ista kuća izdaje albume fenomenalnoj grupi Zap Mama što apsolutno preporučam ako vas zanimaju afrički ritmovi i napjevi (www.luakabop.com).

Dakle, Susana Baca se od studentskih dana bavi proučavanjem vlastitog folkornog naslijeđa, landoa, festeja, golpe tierra, doista specifičnog za Peru te Latinsku Ameriku općenito. Nemojte ipak očekivati album koji direkno prenosi folklorno nasljeđe. Susana Baca ipak daje svoj pečat vlastitom intepretacijom, dopuštajući i mnogim modernim utjecajima, glazbenim stilovima da joj pomognu u traženu vlastitog izričaja. Rezultat? Poslušajte. Vjerovatno ćete imati problema s vađenjem CD-a iz playera. A sretnici s kompjuterima će na CD-u pronaći i spot, snimku uživo pjesme “Valentin“.


Tekst: Ana Marković