Adia Victoria: Autentičan, zanimljiv i izbrušen stil

Nakon uspješnog prvijenca “Beyond the Bloodhounds” iz 2016. Adia Victoria pokazala se kao zanimljiva glazbenica koja suvereno barata raznim žanrovima – od bluesa, southern gothica i folka. Ovogodišnji album “Silences” i dalje je na tom tragu, iako je Victoria izjavila da je njezina glazba blues jer je blues za nju izvorna glazba iz koje su se kasnije izrodili razni žanrovi i podžanrovi. Američki jug za nju je i glazbeno crpilište i moto koji se provlači kroz zvuk i tekstove. Njezin je najveći adut baršunasti blues vokal, jednostavan i upečatljiv. Na aktualnom je albumu otvorila ponovno teme religijskog karaktera poput otkupljenja, ubijanja boga, obračuna s vragom i slično. Album je producirao Aaron Dessner iz The Nationala koji ima talent prepoznati kvalitetne glazbenike i pomoći im da naprave kvalitetne albume.

“Silences” je više retro od prethodnika. Victoria je posegnula još više unatrag tako da ima i elemenata bluesa, gospela i južnjačkoga rocka. Vrag je čest motiv u njezinim pjesmama, no ne samo kao religijski motiv, nego kao utjelovljenje svega što je izazov, iskušenje, put od teških situacija do onih benignih i svakodnevnih. Već u prvoj pjesmi “Clean” Adia Victoria pjeva kako je ubila boga: “First of all there is no god / Cause I went out and killed my god… I killed him clean so it didn’t hurt“. Bog ne predstavlja samo transcendentno biće – bog je i sve ono što zatječemo kao apsolutno i neispitano – sila koja guši pojedinca i onemogućuje pravi i iskren izraz. Poigravanje vokalom i zvuk koji ga prati ukazuju na zaigranost oko ozbiljnih tema. Pa tako već u sljedećoj “Bring her Back” pjeva “I’m sick and tired of these people calling me baby / I ain’t your baby“. Ovdje dominiraju gitara i distorzije koje numeru čine drukčijom od ostatka albuma. “Pacolet Road” ritmična je i zaigrana, “The City” melankolična i sjetna.

Prvi singl “Different Kind Of Love” najviše je retro, sa štihom psihodelije 60-ih i glazbe 80-ih. Ova se pjesma nameće kao najveći hit, s naglaskom da album krije i bisere koji ne osvajaju na prvu, no opetovanim slušanjem pokazuju svoju snagu. To su numere “Devil Is A Lie”, “The Needle’s Eye” i “Nice Folks”. Sve tri pokazuju raskoš talenta i sposobnost poigravanja, koje je sve samo ne i neozbiljno. Toplina vokala koji može proći i u blues i folk okviru, interpretativna snaga iznošenja teških tekstova i zvuk koji ukazuje koliko Victoria poznaje glazbenu prošlost i sama kroji svoju sadašnjost ne podilazeći trendovima ili kopiranjem poznatih uzoraka.

“The Needle’s Eye” primjer je kako spaja moderno i staro na inventivan način, dok “Dope Queen Blues” doseže najveću razinu autentičnosti i stila koji predstavlja Adia Victoria. “Silences” je sjajan goth folk i blues album, na trenutke eklektičan, na trenutke retro, a sveukupno gledano dobro osmišljen album i produciran na način da pokaže koliko je Adia Victoria zanimljiva i kvalitetna glazbenica koja je već na drugom albumu dosegla svoj vlastiti i autentičan izraz.