Adele “30” recenzija: Najhrabrije šaranje žanrovima do sad

Prošlo je već mnogo vremena otkako nam se Adele predstavila s albumom “19”. Nakon toga je uslijedio mega popularni album “21” s kojim je sve pokorila, “25” je bio solidni nastavak, ali ipak znatno slabiji od svog prethodnika, pa uopće ne treba čuditi veliko iščekivanje novog albuma “30”, čiji datum objave je već bio odgađan nekoliko puta. Sada je ipak tu pred nama i našim ušima. Adele ima vokal s kojim bi i telefonski imenik zvučao moćno i interesantno, pa tako i njeni albumi vokalno zvuče nepogrešivo. Pitanje ipak leži u drugoj stvari, odnosno kakve su joj same pjesme. Dokazano je najjača u klavirskim baladama, dok u izletima u druge kategorije često zna varirati. Zašto o tome pričam? “30” je najbolji primjer toga.

Vratimo se ipak još malo na sam album i njegovo ime. Iako su joj 33 godine, album nosi ime “30”, odnosno s toliko godina se udala za Simona Koneckija, ali se i počela rastavljati od njega. Kao i na prošlim albumima, ponovno je opjevala mnoge situacije koje su je mučile tijekom još jednog ljubavnog brodoloma, ali kroz pjesme se ipak osjeća da i dalje vjeruje u (neku buduću) ljubav, odnosno opisuje svoj odnos s djetetom.

Cijela priča oko “30” se zahuktala prije nekih mjesec dana kada je objavljen najavni singl “Easy On Me” koji je u startu dobio malo podvojene komentare. Nekima je zasmetalo što pjesma zvuči kao klasična Adele (klavirska balada moćnog refrena i interpretacije), uobičajeno i kao na autopilotu, dok su drugi ponovno uživali u ‘staroj’ Adele kojoj ništa ne nedostaje. I te oprečne komentare možemo prenijeti na cijeli album. Ako obožavate njene stihove i vokal, “30” će vam ponovno biti najbolji album, ali ako se pokuša malo podrobnije zagrebati u ono što ovaj album nudi, jasno je da tu ima previše uspona i padova, odnosno momenata koji možda i nisu toliko upečatljivi kao što bi to očekivali.

I dalje je sve to pop, podebljan soulom, jazzom, pa rekao bih čak i s utjecajima R&B, ali upravo ta veća odstupanja od ‘klasične Adele’ su i najmanje uvjerljive skladbe na albumu. Slažem se, svaki izvođač treba se mijenjati, treba pružati nešto novo i drugačije, inače novi albumi i nemaju nekog smisla, osim pukog ‘štancanja’ pjesama na kakve su fanovi najviše navikli, ali ovdje Adelina preobrazba nije do kraja uspjela.

Uvodna “Strangers by Nature” zvuči kao soundtrack nekog davno zaboravljenog filma, svojevrsna posveta Judy Garland. Nakon najavnog singla “Easy On Me” dolazi možda i najveći eksperiment, pjesma “My Little Love” u kojoj već dio vremena razgovara sa svojim sinom. “Cry Your Heart Out” zvuči kao plesna Whitney Houston iz ’80-ih, a slično tako bih mogao opisati i sljedeću “Oh My God”.

U ostatku albuma svakako treba istaknuti “Can I Get It”, kao jednu od najuspjelijih pjesama u kojoj se Adele pokušava maksimalno modernizirati (prvenstveno tu mislim na zanimljive glazbene dionice u refrenu), vjerojatno budući singl “I Drink Wine”, koja zvuči vrlo retro, a opet kao ‘klasična Adele’, te pred sam kraj “To Be Loved”, predivnu u svojem minimalizmu.

Ako tražimo slabije momente albuma, to su svakako pjesme koje nisam istaknuo jer sve one djeluju prosječno (ako ne i lošije) u odnosu na ono što je Adele pružala godina. Jesu sve one napravljene po ‘pravoj pop formuli’ kitica-prijelaz-refren, ali mnogo toga im nedostaje da bi dosegle snagu onih pjesama s albuma “21”.

U zaključku bih samo mogao ponoviti ono što sam rekao pred par odlomaka. “30” je album koji će se najvećim fanovima (vrlo vjerojatno) svidjeti jer je jednostavno predivno ponovno čuti tu divotu od vokala. Ipak, Adele je postavila visoke standarde s prijašnjim albumima, pa ovaj na trenutke djeluje isprazno, iako je rađen po svim shemama koje bi trebale uspjeti. To je Adele, pa kakav god album bio, možemo se kladiti da će biti jedan od najbolje prodavanih u ovoj godini, što god ja ili netko drugi mislio o tome.