6ix9ine – Album u potrazi za sadržajem

Bok, 6ix9ine ima novi album, a ja iz nekog razloga pišem recenziju! Spoiler alert, projekt je grozan! No, usprkos mnogim preslušavanjima ispodprosječnih trenutaka, nekako me najviše pogađa odluka bacanja vremena u vjetar prilikom smišljanja koncepta ovog teksta. Hah, čudna izjava, ali zaista se mutilo s nekoliko ideja prije konačne odluke. Jedna je uključivala zanemarivanje same glazbe i pisanje o osobnim dojmovima proteklog ljeta. Možda interesantno na prvu, no teško bi bilo povezati namjeru zajebancije s očitim trollanjem Tekashija, pogotovo čitateljima koji s razlogom ne obraćaju previše pažnje na dotičnu nebitnost. Plan broj dva podrazumijevao je riječi: “Surprise, It’s shit!” utipkane ispod naslova i negativne ocjene.

Hvala bogu, pa sam se odlučio za nešto formalniji shitposting. Odabrana opcija sagledat će predočeno umjetničko djelo na tradicionalniji način – pisat ću o poslušanim pjesmama. Točnije, pokušat ću objasniti zašto mi se “TattleTales” uopće ne sviđa na što kraći način mogu. Sad, kad ste nadam se skužili da putem prva dva paragrafa pokušavam zadovoljiti određenu kvotu riječi u recenziji, možemo krenuti s konkretnim. 6ix9ine njujorški je reper upitne prošlosti i glazbene sposobnosti. Njegova popularnost i djelovanje rezultat su gotovo genijalnih promotivnih napora i ulaganja u imidž – do mjere da sama muzika biva preobražena u alat, reklamu. Inverzija standarda bila bi eventualno opravdana da upečatljivost repera seže dublje od prvotno zasljepljujuće šarene fasade.

Što se tiče samog albuma, zapravo je tužno koliko dosadan može postati. Prethodna diskografija podjednako je zaboravna i neznačajna, barem debi “Dummy Boy” (mixtape “Day 69” teške volje nisam poslušao), tako da odbijam izgubiti ovo malo preostale dobre volje secirajući Hernandezov doprinos struci. “TattleTales” beznačajan je projekt, lišen bilo kakvog opravdanja za postojanjem. Ispravke, čovjek je nedavno zatvor zamijenio kućnim pritvorom, pa je očigledno bilo nužno izdati brzopleto napravljeni uradak s ciljem održavanja interesa i kojekakvog integriteta. Glazba ovdje je ineptna, pisanje uporno nepostojeće, produkcija generična, a tekst plitak. Ali najveći zločin, ono najgore što umjetnički proizvod može priuštiti potrošaču, je potpuni nedostatak ičeg zanimljivog!

Sve što slušamo cjelovita je naknadna misao! Po principu – hej, i dalje sam živ, obratite pažnju na mene! Ništa od napravljenog ne nosi teret, ništa rečeno ne sadrži supstanciju! Za iznimku mogu navesti uvertiru (“LOCKED UP, PT. 2”), premda je potentnost slaba, a emocija ispljunuta. Kompozicija skladbi, time i struktura, lijena je, u opasnosti od urušavanja prilikom sljedećeg naleta jačeg vjetra. Moguće je napraviti kvalitetno složenu pjesmu kraću od tri minute, ali ovo je periodično smiješno. Opet, produkcija je osrednja, bez upadljivih svojstava te neusporediva s vanjštinom klauna koji preko nje iznosi stihove. Audio mixing začuđujuće ne ispunjava uvjete jednog mainstream produkta – nedostajalo je pažnje i volje za usavršavanjem vlastitog rada. Pobogu, većina točaka ne prelazi prag demo snimke.

Pod prijetnjom smrti mogao bi istaknuti eklektičnost kao jednu od prednosti albuma. Tekashi 6ix9ine koristi pletoru utjecaja prilikom neuspješnih pokušaja bogaćenja nespecifične trap instrumentacije. Čuje se isprani reggaeton na “YAYA“, malo bouncea na “PUNANI” te latino trap na “TUTU“… među ostalima. Nadalje, “TROLLZ” s Nicki Minaj neočekivano je prihvatljiva. Atmosferična produkcija i zaigrani stihovi Minaj unose trag života te ugađaju dihotomiji Tekashijevog izražaja. “GOOBA” pohvalno sjeda na letvicu prosječnosti, od strukture do energije, što je u usporedbi s okolinom znatno postignuće. I moram priznati kako mi se prethodno spomenuta “YAYA” donekle dopada (blagi banger), a uvodna “LOCKED UP, PT. 2“, iako stilski i tematski van mjesta na projektu, nakratko humanizira polarizirajuću figuru.

Ovom recenzijom htio sam se malo zajebavati, ne shvaćati posao potpuno ozbiljno, pošto 6ix9ine očito koristi sličnu filozofiju. Kako vidite, početna vesela narav splasnula je u potpunosti. Slušanje “TattleTales” crpi duh i umara tijelo, osobito ako se za potrebe pisanja perpetualno vrti u krug. Sada mi je fakat žao što nisam primijenio opciju broj dva – jer iznenađenje, ovo je apsolutno smeće! A ipak ima neke pluseve! Well…