47 minuta čistog užasa

Neočekivani povratak velškog tekstopisca i veterana legendarnih Velvet Undergrounda bio je jedan od sretnijih glazbenih trenutaka. Kada je u drugoj polovici ’90-ih Cale promovirao svoj ne toliko interesantan album “Walking On Locusts” izjavio je za The Rolling Stone koliko je očaran Beckom i cijelom Beck generacijom. Ta izjava nije rečena tek tako. Nakon toga Cale se zatvorio u svoj dom u Manhattnu i sljedećih je nekoliko godina eksperimentirao s glazbom i raznim zvukovima u nadi da će proizvesti zvuk koji mu se toliko svidio kod Becka. Rezultat je bio, “Hobo Sapiens” album koji mnogi s pravom proglašavaju klasikom.

No vratimo se mi u budućnost u kojoj je John Cale izdao novi album pod naslovom “Black Atate“. Svi koji očekuju da će Cale nastaviti svoj uspješan kreativni rad na novom albumu ostat će razočarani. Bit ću izuzetno blag i reći ću da je album jako loš. Čini se kao da je sniman u žurbi i na brzinu i kao da je osnovni razlog nastanka ovog albuma bio zadržavanje kontinuiranog objavljivanja novih materijala kako ljudi ne bi zaboravili da Mr. Cale još postoji među nama.

Čak i ono malo dobrih pjesama (izabrano po principu najmanje loše od lošega) izgubi se u gulašu loših sastojaka. Kakav je ovo album, pitam se ja? Zašto netko uopće ima potrebu snimati nešto ovako loše? Kakva korist od toga? Odgovor ne znam, ali bi ga silno želio znati!

Pjesma na koju nikako nemojte trošiti svoje vrijeme je “Outta The Bag“. Stvar je to koja otvara ovaj album, i s kojom mogu po prvi put sa sigurnošću potvrditi da u onoj narodnoj ‘po jutru se dan poznaje’ stvarno ima istine. Svašta možete čuti u tom zlu od pjesme od muljavih sintesajzera i krčanja gitare do Caleovih pokušaja da šaljivim falsetom odpjeva: “You got yours, I got mine, You gotta be careful“.

Ništa interesantnoga se ne događa ni u sljedećoj pjesmi “For A Ride” u kojoj se naslućuju pokušaji nadmetanja gitare i glasa. Situacija postaje još gora u pjesmi naslova “Brotherman“. Ljudi moji koje je to smeće od pjesme. Svega i svačega tj. svakakvih glupih zvukova možete tu čuti. Isprepliću se jedni preko drugih i ustvari ne tvore ništa, a povrh svega Cale priča nešto o Uncle Samu i Proper courtyards svako malo ponavljajući riječ Brotherman… da vam iskreno kažem i nije me briga što je točno pričao jer sam jedva čekao da pjesma završi.

Prva pjesma od onih manje loših je sanjiva balada “Satisfied” u kojoj iritantni Caleov vokal narušava sklad i harmoniju koji bi u ovoj pjesmi mogli postojati. “In Flood” i “Gravel Drive” mračne gotovo David Lynchovske hipnotične pjesme s jezivim tekstovima nastavljaju set laganih tema. Nakon njih na red dolazi pjesma “Perfect” koja je i po kvaliteti najjača stvar na albumu. Onako, pristojna, žestoka… ne pretjerano, širi dobru i pozitivnu vibru. Stvarno prava oaza na ovom pustom albumu.

“Sold – Motel” slijedi odmah nakon nje i mislim si ‘možda na kraju i ne ispade sve tako loše’. Pjesma je nešto slabija od prethodne, ali još uvijek iznad lošeg prosjeka cijelog albuma. No onda dolazi “Woman“, pjesma zbog koje vam dođe da zamrzite tu riječ. Imam osjećaj kao da je pjesma presnimavana s neke kasete stare barem 10 godina. Cijeli zvuk je tako mutan i nejasan i opet se pojavljuju oni bedasti zvukovi koji nemaju nikakvu svrhu osim da vas iritiraju. Idealna pjesma za tulume ekipe u filmu “Nerds” (prevedene u nas kao “Šmokljani”).

Album zatvara stvar “Mailman (The Lying Song)“. Još jedna u nizu krajnje bizarnih pjesama koja je bila dovoljno odbojna da me njezin sadržaj ni najmanje ne zainteresira.