40 godina slavlja guštera

Jedna od tužnijih priča o poplavi ponovnih izdanja na kompaktnim diskovima je priča o grupi The Doors. Kolekcija od prvih njihovih šest studijskih albuma bijaše izdavana tri puta na CD-ima, zadnji put je edicija počašćena nazivom “40th Anniversary Edition“, koja uključuje zadnji krik digitalne obrade zvuka (remastering najnovije od 500 novih generacija), po prvi put nekoliko bonus-pjesama prikačenih uz originalne albume i malo dotjeraniju knjižicu.

Mali je problem u tome što je ljudima u toj diskografskoj kući trebalo čak dva popravna pa da se sjete kako tretirati veliki bend. Drugim riječima, već su dva puta nudili albume The Doorsa na kompaktnim diskovima uz poklič – ‘Zadnji krik tehnologije’.

Po putu su počeli izdavati zbirke snimaka s koncerata, objavljivati box setove i pričati o tko zna čemu. Dotle se u javnosti stvorila percepcija koja doduše nije netočna, a glasi ‘netko jako želi zaraditi na The Doorsima, ne dajmo im peneze’.

Kad pročitam na ovicima albuma pojedinih izvođača ‘ilegalno skidanje muzike je krađa, otimanje kruha iz gladnih usta sirotih muzičara’ i sjetim se višestrukih izdavanja istih albuma, kao što je to u slučaju The Doorsa, javi mi se misao: ‘Neka pate, baš sam zao, a oni su još gori.’

Doista, kakav je to fan ili poštovatelj grupe The Doors koji sredinom devedesetih nije kupio barem jedan njihov CD, a kolekciju zaokružio (u najgorem slučaju) s remasteriranim diskovima druge generacije? Reći ću vam kakav je: jako, jako mlad.

Ulja na vatru su dolili sami Ray Manzarek i Robbie Krieger sa svojom polu-obnovom grupe kojoj je zabranjeno korištenje imena ‘The Doors’. Međutim, ako se vratimo 40 godina unatrag, te gledamo top liste svih ovih 40 godina, doći ćemo do zaključka da se rijetko do samih vrhova istih uspinjala grupa koja je imala tako osebujan, nekomercijalan i originalan zvuk.

Jima Morrisona se, ovisno o sezonama i trendovima, slavilo kao vrhunskog pjesnika i pokapalo kao precijenjenog pijanicu koji piše pubertetske stihove. Ali čak i ako maknemo Jima iz priče, pratila su ga trojica kompetentnih glazbenika, flamencu skloni gitarist Robbie Krieger, klasičnoj glazbi privržen klavijaturist Ray Manzarek te nesuđeni jazz bubnjar John Densmore (u novije vrijeme među gitaristom i klavijaturistom poznat kao durilica i party breaker).

Upravo je treći album “Waiting for the Sun” bio vrhunac objedinjavanja svih navedenih stilova. Iako su nastupni “The Doors” i drugi album “Strange Days” mnogo bolji albumi, na “Waiting for the Sun” su izrazili svoje glazbene želje za razvijanjem u različitim pravcima, a opet kao kolekcija pjesama funkcionira dobro.

Neki biografi tvrde da je upravo “Waiting for the Sun” početak kraja The Doorsa. Kao argumente spominju sve dublje Morrisonovo poniranje u alkohol i droge, te razlike u željenim glazbenim pravcima: Morrison je htio izvoditi složenije stvari kao što je sedamnaestominutni poetski recital popraćen glazbom i pjevanjem “The Celebration of the Lizard”, dok je ostatak benda htio konvencionalnije forme.

“Waiting for the Sun” je vidljivo manje kompleksan od prva dva albuma, ali to nadoknađuje svojom stilskom širinom i inteligentnim muzičkim rješenjima. Zvučna slika nije toliko razrađena i bogata kao na “Strange Days”, nego se bend više oslanja na bazičan instrumentarij, pri čemu uspijevaju ono malo tonova strateški rasporediti na važnim mjestima, tako da sve zvuči kao proširivanje područja djelovanja.

Što se nedostataka tiče, teško je ne spomenuti vrlo traljav nastupni singl “Hello I Love You” koji je iznimno nepristojno pokraden od pjesme Kinksa “All Day and All of the Night” i uistinu nedorađenu “We Could Be So Good Together” kao slabe točke. Pošteno treba priznati da je “Hello I Love You” približila The Doorse mainstreamu, ali kao pjesma je po kvaliteti uvijek spadala u onu sekciju gdje i “Ob-La-Di, Ob-La-Da” The Beatlesa.

S druge strane, samo na “Waiting for the Sun” možete naći, za The Doorse nevjerojatno tihu, “Yes, the River Knows“, zatim pomalo jazzersku “Love Street“, tužnu “Summer’s Almost Gone“, glasnotihu “Unknown Soldier” i narkotičke mantre “Not to Touch The Earth” i “My Wild Love“. Za veliko finale je ostavljen amfetaminski blues “Five to One“.

Kao bonus na CD-izdanju pojavljuju se instrumentalna verzija Albinonijeva Adagia u g-molu, verzije “Not to Touch the Earth”, te integralna “The Celebration of the Lizard“, žestoka, nasaftana, kompleksna i divlja studijska izvedba u kojoj Morrison blista sa svojim izvođačkim sposobnostima, dok ga band prati u stopu kao pravi sljedbenici pomahnitalog vrača.

Sva trojica su izvrsni glazbenici, i nakon slušanja “Waiting for the Sun” donekle razumijem potrebu Kriegera i Manzareka da svojih najdinamičnijih šest godina života (onih s Morrisonom) malo dokapitaliziraju i još koji put pokažu svijetu kako su oni dobri glazbenici koji su s lakoćom znali oblikovati radikalne vizije velikog buntovnika i nihilista Jima Morrisona.

“Waiting for the Sun” predstavlja The Doorse u njihovom najmirnijem izdanju, ali čak i u tako promijenjenim okolnostima, pjesme s lakoćom iskaču iz prosjeka i predstavljaju obaveznu lektiru za svakog rock arheologa ili bilo kog drugog zainteresiranog za rad grupe The Doors.