30 godina prejake žeđi za albumom

Nakon nekoliko dekada u kojima su mirovali, prije nekoliko godina članovi benda The Karambol su se ponovno okupili, zapeli na pjesmama i nedavno izdali prvi album “Svirepo i brutalno“.

Prije neke dvije godine, dobio sam nekoliko njihovih demoa da ocijenim potencijal benda. U tim sirovim snimkama dala se uočiti melodičnost pjesama, ali i vokal koji mi nikako nije odgovarao stilu pjesama jer je bio pregrub. Danas, nakon finalizacije proizvoda, zvukovno bolje zvuče, vokal je bolje spojen s glazbom, te je šansa za uspjeh ovdje.Slušajući pjesmu “Ne vjeruj mi” sa Shortyevog posljednjeg albuma, dalo se naslutiti da bi The Karambol mogli biti nova jaka uzdanica hrvatskog modern rocka, ali nažalost na svoj album nisu prenijeli istu energiju, već su se okrenuli melodičnijim rock stvarima čime su pokazali da žele biti mainstream, a ne alternativa čemu logično više pripadaju.

Ista pjesma u potpuno drugačijem aranžmanu nalazi se i na ovom albumu pod imenom “Noć“. Razlike su očite jer je ostao samo refren, a moj je dojam da je “Ne vjeruj mi” mnogo bolja pjesma (zvuči kao Staind iz najboljih dana) od “Noći” jer Shortyevo repanje je odlično ubačeno uz ‘teški’ pripjev.

Inače, album obiluje teškom artiljerijom, počevši od uvodne “‘Oću van” do posljednje, spomenute “Noć”. Dio problema leži u tome što su žestoke gitare često spojene s prepjevnim (gotovo pop) refrenima, kao da se željelo spojiti publiku Atomskog skloništa i Prljavog kazališta. Zbog takvih situacija mnoštvo pjesama je dobilo na radiofoničnosti, a izgubilo na identitetu, pa ne kužim previše ciljanu publiku benda The Karambol.

“Sve je isto” zvuči kao težak kotrljajući bager koji nosi sve pred sobom, vrlo jednostavnog ritma i upečatljivih riffova što dokazuje da bend može više i bolje od izlizanih fora kao što su “Djetinjstvo” koja zvuči kao neka zagubljena loša skladba KUD Idijota ili naslovne “Svirepo i brutalno” koja zvuči kao spoj ranog Psihomodo popa i Prljavog kazališta + Shorty.

Rado bih skrenuo pažnju na još nekoliko dobrih pjesama, iako mi je u slučaju albuma “Svirepo i brutalno” mnogo lakše pričati o manama jer ih ima podosta, zbog niza kompromisa kojima su pokušali spojiti alternativni modern rock s ukusom urednika na našim radio-stanicama, pa većina albuma zvuči kao Nickelback na hrvatski način (tko voli, nek’ izvoli).

Svaka pjesma ima vrlo dobre gitarske uvode u kojima dokazuju koliko iskustvo nose u svojim rukama, pa je prava šteta što tu silnu energiju uvijek ne prenose kroz ostatak skladbe. Kada ostaju svoji od početka do kraja kao u pjesmi “Pobuna“, The Karambol pokazuje svoju najbolju stranu, onu pravu beskompromisno rockersku kojom bi mogli zadovoljiti sve glazbene sladokusce. Ovako smo ipak dobili polovično ostvarenje s prevelikim amplitudama i željom da se svakom, ali baš svakom svide (to ne mogu niti najveći, a kako bi mogao jedan ‘novi’ bend star 30 godina).

“Svirepo i brutalno” je mogao pružiti mnogo više, posebno da je izdan desetak godina ranije (i bez nepotrebnih povremenih pop refrenčića) kada je u svijetu kulminirala takva vrsta glazbe (Creed, Staind, Nickelback…), a ovako ispada kao dugo iščekivana želja članova benda.

Povratak nakon toliko vremena često zna loše ispasti jer bendovi ne znaju što učiniti, vratiti se svojim korijenima ili popratiti aktualne struje. Posljednjih mjeseci smo dobili dva različita odgovora nakon takvih hijatusa, odličan album Valtera Kocijančića (ex-Paraf) i slabašan The Karambola.