2Cellos: Gotovo shizofrena heterogenost i izlazak iz zone komfora

Album “Let There Be Cello” debelim flomasterom potvrđuje sve što već znamo o Stjepanu Hauseru i Luki Šuliću. Dečki znaju što rade, i zna se što oni sviraju kao 2Cellos i u kojem smjeru će krenuti album – u smjeru “za svakoga ponešto”. Dok je njihov prethodni album “Score” bio inspiriran obradama tema iz filmske glazbe, ovdje ima svega.

Repertoar je gotovo shizofreno heterogen, od “Despacita” (ako se uopće sjećate te pjesme), preko Lennonove “Imagine” do “Whole Lotta Love” koja sadrži dio Beethovenove Pete simfonije, a album zaključuje kompozicija G.F. Händela, nazvana “Champions Anthem”, prijateljima nogometa poznata kao “ono iz Lige prvaka”. Ima tu nešto i autorskih kompozicija koje ne zvuče loše, ali u ovakvoj kolekciji samo popunjavaju prostor i djeluju nelagodno – iako zaslužuju i pažnju i slušanje, još uvijek je razlika između Šulića i Hausera kao kompozitora i Šulića i Hausera kao izvođača prevelika, no osobno kažem palac gore što su odlučili izaći iz zone komfora.

2Cellosi i dalje sviraju na poznatom terenu, čini se da se profiliraju kao zabavljači “od 3 do 103” pri čemu se omjer onih koji ih vole i onih koji ih ne vole neće pretjerano mijenjati. Cellose se očito, voli ili ne voli, ili se cijeni tehnička virtuoznost i snaga kojom pristupaju interpretaciji djela ili im se spočitava nedostatak originalnosti. U medijima se dala pročitati izjava koja se pripisuje Eltonu Johnu (Cellosi su dugo vremena surađivali s njim, bilo kao predgrupa ili u pratećem sastavu ili oboje), a to je da takvu energiju kod Cellosa nije još vidio od vremena Jimija Hendrixa. Cellosi jesu virtuozi i oni sviraju s mnogo energije i toga ima u svakoj sekundi ovog albuma. Od obrada potpisniku ovih redova je najbolje sjela “Imagine” na kojoj su pokazali koliko emotivno mogu pokazati na violončelu čežnju.

Album će zadovoljiti fanove ovog dua, kao i ljubitelje crossovera, a za drugi dio publike ovo će biti samo jedna srednje ugodna, ne pretjerano pamtljiva vožnja.