25 godina ranog mraza

    5672

    Đorđe Balašević

    Rani mraz

    Datum izdanja: 12.05.2004.

    Izdavač: Dallas Records

    Žanr: Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Priča o Vasi L.
    2. Aco-Braco
    3. Čivutski vrt
    4. Kere Varošanke
    5. Lađarska serenata
    6. Bože, Bože…
    7. Galicija
    8. Tvoj Neko
    9. Maliganska
    10. Ja Vas, kanda, znam?
    11. Pred zadnji sneg
    12. Kao rani mraz
    13. Priča o Vasi L.

    Novi album novosadskog kantautora mnoge će njegove obožavatelje samim svojim nazivom asocirati na jedan od njegovih legendarnih albuma “Rani mraz 1979.” Ovaj “Rani mraz” događa se 25 godina poslije i vjerojatno je zamišljen kao svojevrsan hommage Đoletovom albumu iz ’79. A možda se Đole samo malo ‘istrošio’, pa je u nedostatku ideja počeo sam sebe reciklirati.

    Ta bi se tvrdnja mogla potkrijepiti i s nekoliko pjesama s albuma. Na primjer, pjesma “Tvoj Neko” počinje na tragu “Naposletku”, ali onda riječ preuzimaju one tužne tamburice koje neodoljivo podsjećaju na “Čoveka s mesecom u očima”, što će malokojem istinskom obožavatelju promaći. Ovo, ipak, ne utječe na činjenicu da je ova pjesma jedan od rijetkih bisera zbog koje je vrijedno istrpiti onaj lošiji dio albuma. Slično stoje stvari i s pjesmom “Ja Vas, kanda, znam?”, koja zvuči kao direktan nastavak na “Taljige”, najveći hit s Đoletovih koncerata .

    Tu su i dvije verzije “Vase Ladačkog” – jedna otvara album, i to je instrumentalna verzija koja će se naći kao muzika u istoimenom filmu, čije je snimanje najavljeno za ovo ljeto. Druga verzija je ona ‘normalna’ i njome će se čitav krug zatvoriti, a osim da zatvori album ima i funkciju da nas podsjeti kako ono ide priča o Vasi L. (a priča je još uvijek ista, ne brinite, Vaso ipak nije uskrsnuo). Ako ne računamo ove dvije verzije “Vase”, na albumu se nalazi još 11 pjesama, a ako se stvarno potrudite, u svakoj ćete moći pronaći odjeke barem jedne ranije Đoleteove pjesme.

    Muziku podržava

    “Aco-Braco” je jedna od onih neizbježnih ‘zajebantskih’ pjesama u stilu “Gede Gluperde”, kakve Đole uvrsti po jednu na svaki album i kojoj poseban štih daju također neizbježne ‘ciganske’ violine. “Bože, Bože…” je pjesma koja je skinuta kao prvi singl, što nije loš odabir budući da je ovo možda i najzanimljivija pjesma na albumu. Otpjevana je u duetu s Zoranom Kinom Alvirovićem čiji je vokal pun pogodak za pjesmu ovakvog tipa. To je jedna od onih za čijeg će izvođenja čak i najpasivniji promatrači Đoletovih koncerata popustiti pritisku i pridružiti se jednoglasnom pjevanju tisuća ljudi.

    “Kere Varošanke” je bećarac kakav možete čuti još jedino na albumima Đorđa Balaševića i čije izvođenje na koncertima obično raspleše sve prisutne. Sličan učinak ima i “Čivutski vrt”, a “Galicia” je još jedna od mnogih pjesma koje zvuče kao da je Đole pjeva samo vama, a ako zatvorite oči u to ćete još i lakše povjerovati. Od balada balaševićevskog tipa tu je “Lađarska serenata”, u kojoj je Đole poštovao sva pravila stvaranja Velikih balada, ali da nema one instrumentalne dionice u sredini sumnjam da bi bila vrijedna svoje titule.

    Manje-više svi sastojci klasičnog Đoletovog albuma su tu, morate samo biti vješt poznavatelj ranijih albuma da bi ih mogli sve prepoznati. Ako volite albume spravljene po takvom receptu – onda je ovaj snimljen upravo za vas. Meni je, ipak, žao što nisam imala dovoljno razloga da napišem povoljniju recenziju albuma čovjeka koji je napisao “Ostaje mi to što se volimo”, “Jednom su sadili lipu” i “Naposletku”.

    Muziku podržava