Albumi The Strokesa: od najgoreg do najboljeg

Muzika.hr
16

The Strokes su svojim prvijencem “Is This It” prodrmali scenu i paralelno s još nekim bendovima (The White Stripes, BRMC, The Hives…) napravili revival malih bendova koji su potom iskakali kao iz paštete narednih godina.

Kako je vrijeme prolazilo, tako su i The Strokesi postajali bljeđi i bljeđi, skretali su sve više u elektroniku i pop vode, tako da su sad poprilično bezličan bend, totalno neprepoznatljiv naspram onog što se očekivalo od njih.

Što se točno dogodilo i zašto su skrenuli sa zacrtanog puta, teško je znati. Dobro je da nisu u nedogled ponavljali svoje uspješne rifove, ali s promjenama baš i nisu uspjeli postići željene rezultate zbog čega je dobar dio izdanja nakon prvijenca poprilično osporavan. Generalno, nisu to pretjerano loši albumi, ali nisu niti pretjerano dobri.

Moglo bi se reći da je Julian, kao glavni autor u bendu, htio skrenuti bend u neke druge vode, ali preslušavajući sve samostalne projekte članova The Strokesa, jasno je da on nije jedini koji vuče prema elektronici i sintetičkim zvucima. Bilo kako bilo, iza sebe imaju pet studijskih albuma i dva EP-a, a evo i redoslijeda od najgoreg prema najboljem…

Mislim da se ne treba pretjerano dugo tražiti najgore izdanje The Strokesa jer je ono friško izdano. Nakon podužeg zatišja, bend je izdao kratki EP kojim je htio prezentirati svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Bolje da to nisu napravili, jer ovim su pjesmama samo podebljali priču o bendu koji živi na staroj slavi. Malo tog ima vrijednog slušanja ovdje, sve je još dublje uronjeno u ‘sintetiku’, pa prema ovim naznakama možemo samo pretpostaviti da bi sljedeće izdanje moglo biti još i gore.

Bendovi se mijenjaju, nekad ta promjena bude dobra, a sve češće imamo priliku vidjeti da bendovi bezglavo lunjaju u traženju novih inspiracija. Nešto slično bismo mogli reći i za posljednji studijski album koji zapravo i nije toliko loš koliko je jedna sasvim prosječna pop ploča. S nekoliko singlova podsjetili su na stare dane (prvenstveno s “All The Time”), dok je najbolja pjesma pod novim utjecajem svakako laganica “80’s Comedown Machine”, koja je stare The Strokes postulate lijepo prebacila u sanjivu psihodeliju. Ostatak albuma previše balansira od dobrih pjesama do prosječnih, što album i čini jednim od bljeđih izdanja benda.

Nakon dva albuma koja su koračala poprilično sličnim teritorijem, došao je “First Impressions Of Earth”, koji je imao neku svemirsku priču dodatno potkrijepljenu i samim zvukom, koji se u nekim trenucima poprilično razlikovao od dotadašnjeg rada benda. Ta promjena bi možda i mnogo lakše prošla da su te nove pjesme bile podjednake jačine kao i na prva dva albuma, ali nisu bile, pa se nije lako oteti dojmu da su time samo željeli zakamuflirati manjak inspiracije koji ih je počeo žestoko nagrizati. Stvar su spasile pjesme poput “You Only Live Once”, koja je postala jedan od klasika benda, a solidno je bio prihvaćen i najavni singl “Juicebox”, nakon što su fanovi prihvatili nešto ‘umjetniji zvuk’ benda, umjesto onog organskog.

Ljudi su pomalo već izgubili nadu u povratak The Strokesa, jer su pet godina bili bez albuma, a sve jače su do izražaja dolazile razne trzavice među članovima, te se broj solo albuma/projekata povećavao. Ipak, bend je nekako smogao snage, otišli su, uvjetno rečeno, zajedno u studio i ponudili svoj drugačiji kut gledanja, “Angles”. Kad znamo da su instrumenti i vokali snimani zasebno, možemo pretpostaviti da mnogo tog nije štimalo u to vrijeme, ali igrom slučaja, rezultat je bio sasvim solidan. “Under Cover of Darkness” vratio je smiješak na lice fanovima, “Two Kinds of Happiness” ponajbolji je odmak od klasičnog zvuka prema popu ’80-ih, dok je posljednja “Life Is Simple In The Moonlight” pokazala čime će se bend više poigrati na narednom albumu.

Bendovi često znaju napraviti najavni EP i potom ga nuditi svim mogućim diskografima u nadi za ugovorom. Dečki su znali da su napravili poprilično dobar posao, pa je bitka za njih bila vatrena, a ovaj je EP, iako sa samo tri stvari, jasno pokazao da se radi o najvrućoj stvari koja će se tek desiti. Sve pjesme albuma u tek neznatno drugačijim verzijama objavljene su nekoliko mjeseci kasnije na prvijencu, što nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost i skretanje pažnje na njih opravdano je.. Zaključak je jednostavan – “The Modern Age”, “Last Nite” i “Barely Legal”! Ne treba ništa više reći.

Kritike za drugi album bile su dvojake, neki su zamjerali da su ponovili prvi album, a drugi su zamjerili da su se previše odmakli od prvijenca, pa su tako mnogi zaključili da je ovo loš album, što nikako nije. “Room On Fire” bio je dobar odmak od prvijenca, a ipak jeponovio sve ono čime su zaintrigirali javnost. Mnoge pjesme i danas su rado slušane, počevši od sintetičke “12:51”, preko singla “Reptilia” do “Automatic Stop”, a nekako se potkraj albuma potkrala “The End Has No End”, za koju smatram da je jedna od najboljih pjesama s ovog albuma.

Već kad se sam omot albuma primi u ruke (i to onaj naš za europsko tržište, a ne za američko), jasno je da je unutra nešto veličanstveno, jer počevši od naslovnice do samog materijala, sve je na svojem mjestu baš kako i treba biti. Nakon dosadnih rock bendova iz ’90-ih, (britanski) mediji tražili su neke nove adolescente s gitarama koji mogu osvježiti scenu. Pojavila su se petorica bahatih bogatunčića koji su revitalizirali garažni rock ’70-ih i dobili smo nove zvijezde. Medijski hype samo je pomogao da priča o “Is This It” postane ‘najbolja stvar koja se dogodila rocku zadnjih XY godina’. Album od svoga starta do kraja pruža najbolje što nam garažni rock može pružiti, a hitovi se samo redaju. Ono što smo spoznali s “The Modern Age EP”, ovdje se razvilo u jednu od najljepših priča, i u album koji bi svatko trebao imati u svojoj osobnoj kolekciji. Istina, takav slijed odličnih pjesama više nikad nisu ponovili, ali i nisu trebali, jer su se s “Is This It” upisali u rock antologiju.

Muziku podržava