Oni definitivno nisu normalan bend! Vjerojatno nisu ni normalni likovi. Ali ostavština koju imaju u tom underground svijetu polako je dosegla i neke kultne razine.
Kako drugačije objasniti kada hipster na gitari i izdefinirani mišićavko s mikrofonom izvode onakve ludosti na pozornici i skupe hordu fanova koji uživaju u podosta ‘neslušljivoj’, skršenoj, rastrganoj i kaotičnoj muzici.
Zadnje vrijeme o njima se jako puno pisali, ali na žalost nismo uspjeli pisati o reprizi onoga što se dogodilo 2013., nego smo osluškivali jesu li svi u redu i što će se dogoditi s turnejom nakon grozne saobraćajke.
No, DEP su se oporavili, preskočili par datuma i ostavili Zagreb na ledu. No, ne zadugo. Uporni i odlučni, Zagreb su nekako ugurali u ljetni raspored (12. kolovoza, također subota!), pa ćemo se usred godišnjih odmora svi skupa dobro oznojiti. Ovoga puta u Močvari i vjerojatno – zadnji put skupa!
Dobiti Mikea Pattona sigurno bi svakom metalcu bilo ostvarenje mokrog sna, a kad imaš tako uvrnute ideje na gitarama i ritmovima, onda te njegovo gostovanja stavlja pod kategoriju supergrupe. Ipak, ovo je ‘samo’ EP i vjerojatno unaprijed dogovoreno privremeno ispipavanje pulsa benda kojem je otišao pjevač. No, da si prokleto pašu – definitivno! Zanimljivo je da su u vrijeme izdavanja već gotovo godinu dana odrađivali turneje s novopridošlicom – Gregom.
Album koji vjerojatno nema takvu temu za bezveze. Taman su osnovali svoju kuću Party Smasher da izbacuju radove kroz nju, i vjerojatno shvatili da svijet zbilja je jedna velika kulturalna depresija. Kažu da radi interneta i medija više ni ne postoji underground i vjerojatno se zato lijepe melodije po običaju spajali s ludošću kao što je jedan od definirajućih hitova “Farewell, Mona Lisa”.
Elektronski detalji, ali ljudski stav – gostovanje bivšeg pjevača, ali i Mastodonovog gitarista. Kad vas Mike Portnoy počasti epitetom albuma godine to nešto znači u metalnom, ali i sviračkom svijetu. “Ire Works” možda se nekako utopio u njihovoj diskografiji, ali čagice “Black Bubblegum” i “Milk Machine” ne bi trebale silaziti sa setlista. Do kad ih god budu imali…
Čak i bez Grega, ovaj album bio je definicija onoga što će DEP biti u sljedećih 15-ak godina. “43% Burnt” zatvara koncerte diljem svijeta, a Ben se smjestio na vrh eksperimentalnih math MVP-eva.
Album od kojeg sam očekivao puno. Možda čak i ne tako puno ili ne više od onoga što smo dobili, ali definitivno nešto drugačije. Smjer u kojem su krenuli s predzadnjim i Gregovo igranje u Killer Be Killed dalo je naslutiti da možda neće biti toliko kaosa. “Limerent Death” pokazao je da zbilja žele otići dok su na vrhu i, što je još bitnije, dok su još prepoznatljivi i rade ono što najbolje znaju raditi.
Svijete, ovo je Greg Puciato. Greg, ovo je svijet. Bilo je to upoznavanje lika koji nije imao jednostavan zadatak. Ne samo zamijeniti nečijeg originalnog pjevača (kakav god bio), već uzeti mikrofon nakon jednog i jedinog – Mikea Pattona! A ako ni to nije dovoljno – trebalo je uskočiti u jedan tako ludi bend i tamo opstati, preživjeti i dati mu nešto novo! Manje agresivan, a više ekseprimentalan, pa čak i melodičan. No, čujte “Panasonic Youth” i prigovorite im nešto…
Vjerojatno album s kojim su najviše usavršili ono što su radili od “Miss Machine”. Uvrnuti math-core i šizofrenični noise, ali potpomognuti melodijom (posebno naslovna pjesma) s kojom su mogli utrti put za svoj zadnji album. Odabrali su ipak drugačije i završili s praskom. Samo malo drugačijim…
