“Anger is a gift…”
Ponukani prošlogodišnjim prvijencem Prophets Of Ragea, vratili smo se korijenima. U ekscesivnom periodu koji je uslijedio, na žalost naših susjeda i ukućana, vrtjeli su se Rage Against The Machine albumi.
Znali mi ili ne tko su Leonard Peltier i zapatisti, Mumia Abu-Jamal, za što su se borili Zapatisti, čitali mi Chomskog ili Marxa, bili prožeti kapitalizmom ili bili zakleti ljevičari, bili mi otvoreni agresivci ili povučeni kovači maestralnog plana za osvajanje svijeta – velika je vjerojatnost da smo u jednom trenutku slušali i upijali RATM.
Rap-metal ikone vokalno i instrumentalno bacaju u uho slušatelja bombastični koktel politike, protesta i militantske poezije zapaljen vatrom i bijesom od kojeg bi i sam vrag prešao na drugu stranu ulice. Da, ponekad se mogu prikazati kao pretenciozni licemjeri ili dosadni propovjednici, ali oni su 99% vremena jebeni čipi čips koji je toliko ljut da on jede vas. Nakon svih ovih godina svjež, hrskav, vruć i žilav.
4Renegades (2000)
Jajca mi zatitraju na obradu “In My Eyes” benda Minor Threat. Najpunk Rage pjesma i nešto po Tomovu guštu. Svatko je izgleda ispucao svoje gušte na Renegades, albumu obrada i posljednjem studijskom uratku benda nakon kojeg je još izašao live album. Zack je ovdje odradio formalnosti i prestao biti član benda nakon snimanja, što se zapravo i ne osjeti koliko bi se mislilo. Iako ne znam sve originale, “Renegades Of Funk” (Afrika Bambaataa), “How I Could Just Kill A Man” (Cypress Hill), Maggie’s Farm (Bob Dylan) i “The Ghost Of Tom Joad” (Bruce Springsteen) redom zvuče fenomenalno, naročito posljednje navedena. “Beautiful World” (Devo) je pak netipična balada na kojoj čujemo gotovo uplakanog Zacka, što nije ugodno koliko je zanimljivo. Kad sam bio klinac, nisam imao pojma da je Renegades album obrada i svejedno sam ga vrlo rijetko slušao. Danas ga slušam još manje. Svakih par godina. Ipak je to i dalje Rage.
3Evil Empire (1996)
Iako je kemija s prvijenca dobrano isparila, bolje pojačaj bas na ovome! Period koji je prethodio ovom albumu bio je prijelomni za bend – hoće li postati Sex Pistolsi i završiti priču ili će staviti ego, razmirice i ulične prosvjede, barem nakratko, po strani. Tenzije se ipak osjete – Evil Empire je, iako energičan, mračan, pesimističan i na trenutke težak za slušanje zbog čega je rijetko prvi odabir. Svaki instrument zaigran je baš kao dijete s naslovnice, ali Zack je bio taj kojem srce nije bilo na pravom mjestu zbog događaja u Meksiku, njegovoj djedovini. koji su ga pogađali, što se osjeti na nekoliko pjesama. Svakako poslušati, ako ništa drugo onda zbog “Bulls On Parade”, moje najdraže RATM pjesme.
2The Battle Of Los Angeles (1999)
Moj go-to Rage album ujedno je i posljednji pravi Rage album. Deračina od početka do kraja s dva ‘ležeća policajca’ (“Mic Check”, “Maria”). Iako su “Guerilla Radio” i “Sleep Now In The Fire” instant-hitovi, teško je naći favorita i kunut se u njega dulje od jednog dana. Jučer je to bila zarazna “Calm Like A Bomb”, danas je to nevjerojatno snažna, i jedna od onih rijetkih senzibilnijih, “Born Of A Broken Man”. Oh taj riff… Najčišći zvuk i najraznolikije izdanje diskografije – “The Battle Of Los Angeles” je dostojan kraj ove bijesne mašine funka, punka, hip-hopa, rapa i metala.
1Rage Against The Machine (1992)
Potresna fotografija samozapaljenog vijetnamskog redovnika u Saigonu 1963. krasi istoimeni prvijenac benda iz 1992. godine. Ova je ploča bila kreativna eksplozija napravljena i snimljena gotovo u cijelosti u samo mjesec dana tijekom kojih su se dečki praktički još upoznavali i kemija je bila nenadmašiva. Zack vrišti i baca političko-društvene rime i reference na nešto što većina nema pojma, ali koga zaboli što melje dok je energija nenadjebiva. Tom reže i miješa neke tamo punk i funky ritmove sa zvukovima koji variraju od piskutanja R2D2 iz Ratova zvijezda do industrijske mašinerije, kojekakvih pila i kombajna. Brad Wilk (inače dijabetičar), duhovnjak i mirna duša benda, uravnoteženo i tehnički nastrojeno bez milosti tuče bubnjeve i činele, dok zločesti dečko Timmy redovito krade šou svojim bas dionicama i nevjerojatno suvereno vlada pjesmom “Bullet In The Head”. Najmračnija i najdrukčija stvar na albumu je “Settle For Nothing”, sa suicidalnim stihovima i rijetkim naznakama emocionalne strane benda, zvukovno i lirički. Tomova prijateljstva rezultirala su gostovanjem Maynarda Jamesa Keenana (Tool) na stvari “Know Your Enemy”.
Ultimativni hit benda i ovog debija je “Killing In The Name”, neuništiva himna mnogočega. Opis ovog albuma može se sažeti i ovako – Morello je, dok je tražio novi bend nakon Lock Up avanture, sastavio oglas u kojem je naveo kako traži ‘socijalističkog frontmana koji sluša Black Sabbath i Public Enemy’ – što je tražio, otprilike je i dobio.
