Albumi NOFX-a: od najgoreg do najboljeg

2987

Nakon knjige u kojoj su se razgolitili, NOFX prekosutra izbacuju novi, trinaesti, album.

Prošli smo tom prigodom kroz pivom, drogom i uvrnutim humorom natopljenu
diskografiju jednog od najzabavnijih punk-rock bendova u posljednjih
30-ak godina, samoprozvanih punk The Rolling Stonesa, čija najpoznatija
pjesma nema ni refren
.

Kroz svoju karijeru NOFX su izbacili puno toga – više od 30 singlica i kratkometražnih albuma, dva live izdanja, nekoliko kompilacija, setova i DVD-a, gdje su više-manje uspješno pjevali i svirali o seksu, politici, crkvi, religiji, drogi, alkoholu, glazbenoj industriji, ratovima, pop-kulturi, familijarnim odnosima i koječemu, uglavnom kroz cinično-sarkastične naočale na ušima. Nema toga čemu nisu plazili jezik.

Uključujući sve studijske albume ovdje je subjektivna lista od 16 izdanja. Ono što je na dnu liste nije nužno loše, ono je tu jer je manje dobro, zanimljivo ili kvalitetno od nečeg iznad.

Iako nije sve s ovim počelo, ovo je službeno prvi NOFX album. Uglavnom neslušljiv, ali dio povijesti. Snimljen s Brettom Gurewitzom (Bad Religion, osnivač izdavačke kuće Epitaph). Najbolja stvar kod ovog albuma su video za “Shut Up Already” i to što imate izbor ne slušati ga.

Puno veći i pozitivniji odmak u samo godinu dana. Manje metala i trasha, više melodije i pozadinskih vokala, velikim djelom zahvaljujući Gregu Graffinu (Bad Religion) i njegovom doprinosu na par pjesama. Fat Mike započinje sa seksualnim temama drugom ili trećom najduljom pjesmom cijele diskografije – “S&M” Airlines. Ovdje je također obrađena “Go Your Own Way” od Fleetwood Mac.


Najčudniji NOFX album koji bi bez sumnje zauzeo prvo mjesto da se rangiraju coveri. LP varijanta te naslovnice neko vrijeme je bila zabranjena u Njemačkoj zbog asocijacija na zoofiliju. Uglavnom precinični album pretežito depresivno srednjeg tempa s tematikom koja se bazira na beskućnicima, seksu i preminulom pjevaču benda The Grateful Dead. Palac gore za ksilofon.

Drugi album uživo za koji se bend pobrinuo da nema ni jednu pjesmu sa set-liste prvog live albuma. Sniman kroz tri koncerta tijekom kojih je bend bio u različitim stadijima intoksikacije i raspoloženja. U sat vremena našlo se tu humora, dijaloga, preoblikovanih klasika i rijetkih dragulja koje bend inače ne svira uživo.

Omiljeni go-to CD dok se oblačim i obavljam jutarnju higijenu (da, slušam NOFX i perem se) prije odlaska iz kuće jer taman to vrijeme pokrije. Nabrijani 10-minutni punk. “Everything In Moderation (Especially Moderation)” himna je za sve stare ljude koji se tako ne osjećaju. Izdano isključivo kao CD.

Punk aljkavost na vrhuncu. Bend je bukirao jedan dan u studiju i snimio 13 pjesama koje je do tada samo Fat Mike znao i naučio bend u hodu. Čim bi pjesma bila odsvirana do kraja bez ogromnih zajeba, išla bi na ploču. Izdano isključivo kao 7″.

Povratak korijenima i album na koji sam slab. 28-minutni moderni punk bez prenemaganja, doduše s nešto više emocija, i odličan hommage kolegama iz benda Bad Religion.

Čistokrvni punk s galopirajućim bubnjevima, pomalo kompresiranim zvukom i prštajućom energijom. Nema trube, nema ska, jazza, ili reggea. Doduše, ima nešto polke. Osim što se ovdje uglavnom radi o drogi, izdvoja se “Dinosaurs Will Die”, snažna stvar i poruka o muzičkoj industriji. Ovaj album možebitno pati na popularnosti radi kvalitete prethodnih dvaju izdanja i zbog pjesme “My Vagina”.

Prekretnica ka modernom NOFX-u. Bendu se, kao crvena gljiva Super Mariu, priključio svestrani i talentirani Aaron Abeyta (El Hefe) i podigao stvari na višu razinu, a po snimanju se bubnjar Erik Sandin podvrgnuo odvikavanju od heroina nakon čega je i dan-danas čist. “Stickin’ In My Eye” i “Bob” od tada su stalno na set-listama. Spomenuo bih još i početak lezbo-seksualne trilogije “Liza & Louise”.

Uz čisti i profinjeni zvuk na ovom ‘frizbiju’ opet možemo čuti trubu i ska. Par blesavih i simpa stvari u kompletu sa solidnim ostatkom čine vrlo dobar, kompaktan i nadasve zabavan album. S intimnom stvari “My Orphan Year” Mike je napravio rijedak iskorak i otvorio se više nego inače bez dvosmislenosti, metafora i univerzalnosti. “Eddie, Bruce & Paul” u kojoj Mike razglaba o Iron Maidenu jedna je od muzički najinteresantnijih NOFX pjesama. Fantastičan retro artwork.

Na prvom albumu pod vlastitom izdavačkom kućom NOFX se, u jeku Punk Voter i anti-Bush propagande, djelomično okrenuo politici. Nešto profinjeniji zvuk te popasti singl “Franco Un-American” (vjerojatno jedina radio friendly NOFX pjesma) nisu svima sjeli, ali smatram kako je ovo vrijedni simbol osamostaljenja gdje bend ima 100% kontrolu nad konačnim proizvodom i možda se htio predstaviti široj publici. Ima tu koječega, ali “The Separation Of Church And Skate” i “The Idiots Are Taking Over” su dvije najbolje pjesme na albumu i općenito vrh njihovog opusa. Moj prvi NOFX CD.

Potres epskih razmjera koji je zatresao punk scenu devedesetih. Poletni nastavak prethodnika “White Trash…”, nešto žešći i brži sa čak 17 pjesama. Po mnogima najbolji punk-rock album ikad i esencijalna NOFX ploča. Njen utjecaj i baština u punk kulturi su neosporivi, ali meni osobno ovo nije najbolje što je bend napravio. PID je ujedno najprodavaniji NOFX album i jedini sa zlatnim statusom.

Ovaj album odličan je pokazatelj napretka i s njim je ovo postao dobar i slušljiv bend. U samo dvije-tri godine NOFX je našao svoj zvuk, a Fat Mike počeo je zvučati manje loše nego ikad. Dinamični punk s miksom žanrova, vokala i tematika koji i danas zvuči vrlo zanimljivo i svježe. Na ovoj ploči nalazi se puno dobrih stvari, a najveći hit vjerojatno je “The Moron Brothers”. Uvijek se s nostalgijom sjetim kako sam u časopisu OK! našao članak o ovom bendu i tekst pjesme “Showerdays”. Časopis OK!, ovaj, nije bio moj, nikako.

Ovo je album na kojem NOFX zvuči najbolje i najzabavnije. Prva suradnja benda s Billom Stevensonom i Jasonom Livermoreom u The Blasting Room studiju ispala je sjajno i čisti troinstrumentalni punk zvuči moćno, pogotovo El Hefe na gitari. Iako se osjeti političko i religijsko ozračje, ovo je jako zabavan, šarolik i u pozitivnom smislu čudnjikav album s hrpom kratkih i bedastih stvari u čemu leži posebna čar. Tekstualno domišljato, otvoreno i smiješno s puno referenci. Čak 18 pjesama, više nego na bilo kojem drugom albumu, smjestilo se u standardnih tridesetak minuta ne računamo li skriveni dio.

Versatilno do jaja. Pjesma na francuskom (obrada “Champs Elysees”), instrumentalna stvar, ska, reggae, punk, ljubavna stvar, punk i još punka. Nešto tamnija atmosfera, naglašeni bas i bubnjevi, i kao i uvijek, raznovrsne teme. “Eat The Meek” je najbolja NOFX pjesma koja ne zvuči kao NOFX.

Iako nije najdulja punk pjesma, ovo je najbolja skoro najdulja punk pjesma. Vrhunac benda, karijere, diskografije i žanra. Inspirativno, svevremensko, sveobuhvatno i vjerojatno neponovljivo.

Muziku podržava