Ključan bend devedesetih godina koji je meteorski dosegao nirvanu i par sekundi nakon toga raspad sistema, nema veliku, ali ima itekako značajnu diskografiju.
O rock gubitnicima su pjevali mnogi, Springsteen i Waits napravili lijepe karijere opisujući njihove krahove, ali osim Cobaina nitko od njih, antiheroja/gubitnika radničke klase nije postao svjetska rock zvijezda. Nitko osim Cobaina nije tako veličanstveno mrzio sebe (napomena: ne pokušavajte to kod kuće), a rijetki su taj bijes zbog društvene neuklopljenosti tako artikulirano izražavali.
Najmanje dobar Nirvanin album je donio izuzetnu “About A Girl”, ali i par neslušljivih promašaja. Iako će obrada “Love Buzz” mnogima upasti u uho, to je miljama daleko od estetike koja će Cobaina i drugove proslaviti i miljama daleko od naslova ‘najbolje obrade koju je snimila Nirvana’. Nepotrebno urlanje i amatersko fraziranje će također upasti u oči, no “Bleach” je dobro odigrao svoju ulogu kao pismo namjere velikog autora i kao vizit-karta za budući veliki bend.
Ovo je album koji predstavlja paralelnu Nirvaninu povijest. “Aneurism”, “Sliver” i obrada “Son of A Gun” predvode seriju čvrstih, emotivnih i povremeno bezobraznih pjesama koje podjednako duguju melodiji i buci, distorziji i popu. Originalno, ovo je izdano kao kolekcija B-strana singlova, no kvaliteta pjesama i njihovo zajedničko rezoniranje sugerira da se “Incesticide” može gledati i kao album, odnosno, odgovara na pitanje kako bi Nirvana zvučala da se “Smells Like Teen Spirit” nikad nije dogodio. Električna verzija “Polly” je zanimljiva za čuti, ali ipak inferiorna akustičnim varijantama. 
Posljednji dugosvirajući studijski projekt je grupu doveo korijenima, punk rocku i noiseu, i začepio usta svima koji su pričali kako se Nirvana ‘prodaje’, što je bila popularna mantra pasivno-agresivnih muzičkih fanova sklonih samohendikepiranju. Iako nije problem naći vrline (moćna svirka, jake pjesme, sugestivno pjevanje, beskompromisan zvuk), osobni dojam je da su momci ipak pretjerali s disonantnim zvukovljem. Previše šokova, škripanja i vrištanja stvara predvidljivost, istini za volju, ne toliko često na albumu (“tourrette’s”, jest da traje minutu i pol, ali čemu i ta minuta i pol?). Bez obzira na to, “In Utero” je uspio časno slijediti album koji se dogodi jednom u životu – “Nevermind”.
Svi smo znali da je Nirvana bučan bend, koji koristi distorzije, šumove, mikrofoniju, škripu i ostale ‘greške’ u audio-sustavu. Snimanjem albuma “MTV Unplugged” grupa je navijestila novu fazu, koja se zbog Cobainove smrti nikad do kraja nije realizirala. Također, svi smo znali da se članovi Nirvane vole baviti rock arheologijom, no opet su nas iznenadili obradama “The Man Who Sold The World” Davida Bowiea i country standardom “Where Did You Sleep Last Night”. Pjesme koje u svojim poznatim izvedbama zvuče kao da su s drugih planeta, na ovom albumu su se prirodno povezale kao da ih je jedan čovjek napisao. “All Apologies” u akustičnoj varijanti zvuči bolnije i izražajnije, što bi trebali znati svi koji bukom pokušavaju dočarati intenzitet svojih emocija, a isto vrijedi za nepodnošljivo nemoćnu verziju “Pennyroyal Tea” u kojoj Cobain zvuči poput zatvorene ptice u kavezu i moli za slobodu. Katkad čista akustika dovede priču dalje nego sve distorzije zajedno.
Tražite značenje riječi ‘game changer’? Nema potrebe, samo se sjetite priče oko albuma “Nevermind” i udara na tadašnji pop-poredak koji je ostao zatečen silinom singla “Smells Like Teen Spirit”. “Nevermind” je zbirka tjeskobnih, ekspresivnih sličica o odrastanju u američkim stepfordskim ‘vukoljubinama’, gdje ljubazna sablasnost i ispraznost produljuju agoniju i produbljuju egzistencijalnu prazninu. “Nevermind” je za rock muziku ono što je Munchov “Krik” za slikarstvo. Je, i prije su vrištali mnogi, no Cobainovo vrištanje je grafički skiciralo dubine emotivnih bezdana. Album se prodao u 24 milijuna primjeraka, više nego sve Mišine ploče zajedno.
