Albumi Musea: od najgoreg do najboljeg

5828

Muse je bend koji je s vremenom postao veći od života.

U počecima to baš i nije izgledalo tako, budući da su se poprilično trudili raditi ono s čime je Radiohead stekao svoju reputaciju, ali kad su sve sigurnije krenuli u istraživanje prog-rocka i space-rocka s velikim zaleđem u alternativnoj muzici i pop melodijama, neminovni uspjeh je došao.

Kroz njihovu diskografiju se jasno vidi da su se uvijek željeli uhvatiti u koštac s nekim novim zvukovima te ih prilagoditi vlastitoj viziji glazbe, a od ‘kopije’ Radioheada, danas su postali bend koji najviše nalikuje na ludu kreativnost Queena, kako u vokalnim akrobacijama koje izvodi Matt, tako i u sviračkim bravurama koje najbolje dolaze do izražaja na live koncertima.

Jasno je da svaki veliki bend ima svoje poklonike i hejtere, tako je oduvijek bilo, a jasno je da će tako biti i u budućnosti. Ipak, iza svakog benda ostaju činjenice, a to su njihovi nastupi i diskografija. Dok smo o njihovim nastupima pričali u nekoliko navrata, krajnje je vrijeme da se dotaknemo i svih albuma i pokušamo ih poredati od ‘najgorega prema najboljemu’.

Posljednji album benda našao se na posljednjem mjestu. Album nije toliko loš, koliko je predvidiv i s manjkom inspiracije. Dok su sa svakim novim albumom istraživali neke nove žanrove, ovdje su igrali na sigurno i u zvuku kojeg su predstavili na albumu napravili rezime karijere. Vjerni fanovi benda s lakoćom će prepoznati inspiraciju za gotovo svaku pojedinu pjesmu u nekoj od pjesama s prijašnjeg albuma. Usprkost tome, svakako je dobra stvar da je bend pružio nekoliko odličnih pjesama, stoga se sa singlovima održala veličina benda, ponajprije tu mislim na “Mercy” koja spektakularno zvuči uživo.

Prvi album Musea je imao svoje probleme, a to je bila prevelika sličnost s radovima Radioheada. Muse se u to vrijeme uopće nije previše trudio odmaknuti od tada jednih od najvećih alternativnih britpop bendova. To su mnogi zamjerili, etiketu ‘kopije’ su dobili i trebao je duži period da ih ljudi ne percipiraju u tom điru. Da nije bilo Radioheada, Museov debi bi vjerojatno bio prihvaćen mnogo bolje, jer su zanimljivo počeli miješati velike rock pjesme s elektronikom uz pomalo eksperimentalni pristup.

Dvije godine nakon prvijenca, stigao je nasljednik u vidu “Origin of Symmetry”. Neke mane s prvog albuma još uvijek se nisu mogle zakamuflirati, ali je bilo jasno da je ovaj album korak naprijed, što će kasnije kulminirati na “Absolutionu”. Tu su već pjesme počele dobivati konture kreativnih luđaka koji su spremni napraviti ludu atmosferu pjesme, nadodati im jaču progresivnu notu, a da sve i dalje bude radiofonično i himnično. Tu su se istaknuli singlovi poput “Plug In Baby” i “New Born” koji su i danas za mnoge među najvećim favoritima benda.

Nakon rasta iz albuma u album, stigao je peti album koji je sve bacio malo unatrag. Kad su došle najave da se radi album koji je pod utjecajem klasične glazbe, mislim da se mnogima digla kosa na glavi, jer nisu bili zadovoljni što im omiljeni bend radi. Iskreno, klavirske dionice koje je bend od početka karijere koristio imaju veliko uporište u klasici, a sam album ipak nije bio toliko zatvoren, već je pružio mnogo novih i zanimljivih tonova koje do tada i nismo mogli čuti u njihovim pjesmama. Najveći problem ovog albuma je u tome što je ta inovativnost oduzela hitoidnost.

Ako je “The Resistance” svojim najavama zabrinuo fanove, tad je “The 2nd Law” učinio to još i više jer je najavljen kao duboko zaronjen u dubstep. Opet, pomnijim promatranjem njihove karijere, jasno je da od samih početaka koriste elektroniku kao dio nositelja melodija, a ovdje su jednostavno željeli još dublje zagrepsti u taj teritorij. Konačni produkt nije bio toliko duboku u dubstepu, već se našao izvrstan balans između starog i karakterističnog zvuka benda i novog, vrlo eksperimentalnog koji ukazuje na to da se i dalje trude biti drugačiji sa svakim svojim novim izdanjem.

Trenutak kad su Muse postali ‘veći od života’ počeo se događati s trećim albumom “Absolution”, kad su poprilično zaokrenuli svoju dotadašnju priču. Smanjili su dozu elektronskih ritmova, podebljali zvučne kulise, odfrljili svoje instrumente i približili se space rocku. Najbitnija stvar koja se tad dogodila jest da su uspjeli napraviti vrlo zaokruženi album s pjesmama koje su mogle postati singlovi, skoro svaka od njih. Takvom selekcijom zvuka su oduševili mnoge, pa se priča počela kotrljati u ovom smjeru u kakvom danas Muse poznajemo.

Trenutno središnji album u karijeri je i najbolji do sada. “Black Holes And Revelations” je došao nakon velikih očekivanja i strepnji može li bend ponuditi nešto bolje i upečatljivije od prethodnika “Absolutiona”. Vjerujem da je od objave albuma malotko sumnjao da su ga nadmašili jer ovaj album gotovo da i nema mane, udara na prvu, a pjesme se i danas pamte i pjevaju gdje god mogu. Album ima glavu i rep, ima priču iza sebe koja je post-apokaliptična (kao i na ostalim albumima više-manje), ima hit singlove i pjesme koje su to s lakoćom mogle postati… Jednostavno, albumom “Black Holes And Revelations” su podigli visoko ljestvicu i do današnjeg dana ju nisu uspjeli preskočiti. A čisto sumnjam da će to i uspjeti, ne zato jer opadaju u formi, već jednostavno zato jer je ovaj album toliko dobar.

0 Shares
Muziku podržava