Albumi Megadetha: od najgoreg do najboljeg

3414

Nakon afere s Metallicom početkom ’80-ih godina, nadareni gitarist (kasnije i vokal) Dave Mustaine osnovao je bend koji će u narednih 10 godina postati heavy metal institucija.

Njegovi rani radovi koji se mogu čuti na debitantskom albumu Metallice “Kill ‘Em All” iz 1983. godine, primjer su dobrog školskog sviranja metala, no debitanski album Megadetha “Killing Is My Business… And Business Is Good” iz 1985. godine predstavio je zavidno sazrijevanje. Mustaine je s Megadethom glazbeno nadmašio svoj prvi bend, a razvoj unikatnog stila nastavio je i kroz naredne albume.

Megadeth je, uz uspone i padove, do danas objavio 15 studijskih uradaka te ovdje donosimo pregled od najgoreg prema najboljem. U obzir dolaze isključivo izvorno objavljeni albumi budući da je katalog remasteriranih i remiksanih albuma iz 2004. godine ubojstvo diskografije Megadetha.

Četrnaesti studijski album zvuči poput kolekcije ostataka sa sessiona za prethodni, ionako ne pretjerano ambiciozni album “Thirteen”. Nije stvar u tome da album nije dovoljno metal, već jednostavno, pjesme su šablonizirane i potpuno predvidive. Izuzevši “The Blackest Crow” s hrabro upotrebljenim bendžom i violinom, svi ostali naslovi svoje su mjesto slobodno mogli naći na nekom budućem box setu neobjavljenog materijala.

Unatoč povratku Mustaineova glavnog sidekicka, basista Davida Ellefsona, “Thirteen” nimalo nije osvježio Megadethovu diskografiju. Kolekcija mid-tempo catchy heavy metal pjesama bila je dovoljno dobra da se bend otisne na još jednu turneju.

Debitanski album tada svježeg gitarista Chrisa Brodericka od strane pojedinih izvora najavljivan je kao “Rust In Peace 2”. Međutim kvalitetom izvedbe “Endgame” se spomenutom albumu nije približio ni do gležnja. Istina, ovo je Megadeth kakav su brojni fanovi priželjkivali. Znači, žestok i nabrijan. No, uz brutalno dobru “Head Crusher” te dinamičnu naslovnu pjesmu, ostalih deset naslova bili su tek puki dokaz da Mustaine još uvijek zna svirati metal.

Povratnički album, i prvi bez Ellefsona, djelo je Mustainea i odabranih session glazbenika. Hvale vrijedan je povratak prvog gitarista Chrisa Polanda te angažiranje legendarnog (jazz) bubnjara Vinniea Colaiute. Zvuk je relativno masivan, ideje svježe, pjesme zarazne. “Die Dead Enough”, premda radio friendly, interesantnija je od većine materijala koji se nalazi na prethodno spomenutim albumima. O “Blackmail The Universe” i “The Scorpion” da se i ne govori.

Ovdje se radi o kompilaciji filmskih soundtrackova, obrada i ostalog materijala koji nije našao svoje mjesto na studijskim albumima. Teško da će itko istinski uživati slušajući ovo ostvarenje od početka do kraja, ali “Angry Again” i “99 Ways To Die” neke su od najboljih Megadethovih pjesama. Jednostavno, riffovi i melodije koje Mustaine i ekipa ovdje isporučuju, za iskočiti su iz kože.

Iz perspektive thrash metala, “Risk” je potpuni promašaj. No njegova namjera niti nije da bude thrash metal album. A to što je netko očekivao da mu Mustaine i dalje zadovoljava metalne potrebe, to je već druga stvar. “Prince of Darkness”, “Wanderlust” , “The Doctor’s Calling” ili “Ecstasy”, dovoljno su dobre pjesme za širenje muzičkih horizonata. A čak nisu ni komercijalne.

Posljednji album diskutabilno najbolje postave (Mustaine/Ellefson/Menza/Friedman), baš kao u slučaju “Super Collidera” zvuči poput ostataka sa sessiona s prethodnog albuma. Jedina je razlika u tome što je “Youthanasia” fenomenalan album pa mu i ostaci zvuče sasvim u redu. Još manje thrash metala, više klasičnog heavya i hard rocka, “Cryptic Writings” u svakom slučaju krasi raznovrsnost. “Trust” i “She-Wolf” i danas su standarni na koncertima, a “Secret Place”, “The Disintegrators”, “Use The Needle” ili “I’ll Get Even” debelo su podcijenjene. “Vortex” je potpuni promašaj, a “Almost Honest” dobar primjer pop metala koji se nije trebao dogoditi.

Nakon neshvaćenog “Riska”, “The World Needs A Hero” najavljivan je kao povratak starom zvuku. Mustaine je navodno tvrdio da su nove pjesme toliko žestoke da ga od trzanja boli ruka. Teško je reći na kojoj ga je to točno pjesmi ruka od trzanja zaboljela, no na kraju krajeva nije ni bitno što album nije ispao toliko opak kao što je najavljivano. Radi se o izdanju koje ponajviše podsjeća na čuveni “Countdown To Extintion”, samo sa slabijim pjesmama i ne toliko dobrom produkcijom. Robotski riffovi i melodije isprepletene kroz neuobičajene strukture pjesama još jednom su bili dokaz Mustaineove odvažnosti. Vojska fanova to je još uvijek znala prepoznati i podupirati.

“United Abominations” vratio je Megadeth u vrhunsku formu. Postava je nakon vraćanja na scenu s “The System Has Failed” napokon bila popunjena, premda se bez Ellefsona i dalje stjecao dojam solo karijere Davea Mustainea. Kako god, čovjek se nakon podužeg niza godina na ovom albumu još jednom istaknuo kao jedan od vodećih metal glazbenika, a naslovi poput “Sleepwalker”, “Washington Is Next”, “Never Walk Alone” ili “Gears Of War” slobodno su mogle biti nove Megadethove himne da im se na nastupima dala veća prilika.

Aktualni album “Dystopia” poprilično se doima kao mračniji “United Abominations”. Nije da je “Abominations” bio veselica, no na “Dystopii” Megadeth zbilja zvuče mračnije nego ikad. Nakon tri prosječna ili iznimno loša albuma, u kreativnom smislu Mustaine je opet u nenadmašivom elementu, a razlog tomu sigurno se može pronaći u regrutiranju novog gitarista, izvrsnog Kika Loureira te bubnjara Chrisa Adlera iz benda Lamb Of God. Konačni proizvod ispao je kao sigurno najbolje heavy metal ostvarenje 2016. godine.

Uz masivan zvuk, s instrumentalnim uvodom koji oduzima dah, “Into The Lungs Of Hell”, te narednom kataklizmičnom “Set The World Afire”, treći album počinje kao nenadmašivo metal remek-djelo u izvedbi najopasnijeg heavy metal benda u povijesti. Tome u prilog idu i vanserijske “In My Darkest Hour” te završna “Hook In Mouth”. Međutim, obrada Sex Pistolsove”Anarchy In The U.K.” pomalo kvari dojam, inače odlična produkcija nekako se gubi na “Mary Jane”, a bubanj Chucka Behlera zvuči kao da je sviran s gipsom na rukama. Ovaj album sigurno je bio nikad bolji mamac za fanove koji su vjerovali kako prave genijalnosti tek slijede.

Glazbeno daleko najzreliji thrash metal prvijenac. Zreliji čak i od mnogih kasnijih albuma pojedinih thrash metal bendova. Pjesme su toliko dobre da je čak moguće i zanemariti podosta lošu produkciju. Premda album traje tek 28 minuta, zbog slojevitnosti kraćih pjesma njegova se minutaža čini puno dužom nego što to jest. Megadeth je od samog početka sebe očito znao editirati i pjesme im nisu trebale biti razvučene preko 9 minuta da bi se reklo kako su kompleksne. A to je majstorija koju treba znati izoštriti. Svih sedam naslova ovog luđački brzog bluesa spadaju u sami vrh thrash metala ’80-ih godina.

“Youthanasia” je vjerojatno posljedenje remek-djelo Megadetha te jedno od četiri kojeg su Dave Mustaine & Co. uopće isporučili metal svijetu. Za promjenu D štimung, ukroćeni, mid-tempo (i opet vrhunski) bubnjevi Nicka Menze, teški, često dramatični riffovi, izvrstan Mustaineov vokal, eksplozivni Friedmanovi gitarski ispadi, nenadmašiva produkcija, samo su zapravo neki od razloga zašto mnogi fanovi baš ovaj album smatraju osobno najboljim Megadethovim albumom. A nije čak ni thrash metal. Tekstualno, to je prvi album lišen buntovnosti i gnjeva spram globalnih socio-političkih okolnosti, a stihovi za “Addicted To Chaos”, “A Tout Le Monde” ili “Family Tree” neki su od najzrelijih koje je Mustaine ikad napisao. Ipak, s naslovnom pjesmom davao je do znanja da se po svijetu ipak ne kreće zatvorenih očiju.

U svijetu heavy metala izgleda da je jedino Megadethu pošlo za rukom da sljedbenik naizgled nenadmašivog prethodnika bude podjednako utjecajan i antologijski. “Countdown To Extintion” u nekim je segmentima čak i bolji od prethodnog “Rust In Peacea”, no oba albuma stoje kao dvije strane iste kovanice. Tih godina Megadeth je bio daleko najkvalitetniji heavy metal bend na planeti, a “Countdown” je taj status pošteno zacementirao. Album je klasik kakvog svako kućanstvo treba imati.

1986. godina ključna je za thrash metal pa tako kad se o thrash metalu priča, “Peace Sells…” se ni pod koju cijenu ne izostavlja te ga se obavezno navodi kao jednog od najboljih primjera žanra. Nasljednik debitanskog “Killing is My Business…” može se pohvaliti daleko boljom produkcijom od svog prethodnika te sveukupno boljom instrumentalnom izvedbom. Antologijske “Wake Up Dead” te naslovna pjesma i danas su koncertni standardi, a to bi vjerojatno bili i vruhunci albuma “Black Friday” i “My Last Words” kad bi ih Mustaine još uvijek vokalno mogao izvesti. Školsko sviranje metala ni ovdje nije dolazilo u obzir. Album je jedan od kreativnih vrhunaca Davea Mustainea, a uz Davida Ellefsona te jazzere Gara Samuelsona i Chrisa Polanda opravdano se može reći kako ga je, kao i u slučaju prethodnika, snimila jedna od najjačih postava u heavy metalu.

Prva, ili druga najbolja postava benda, s famoznim Martyem Friedmanom i Nickom Menzom stvorila je jedan od 5 najboljih metal albuma u povijesti žanra. Mnogo se u metal krugovima o ovom izdanju već i pričalo i pisalo. Nikad zbog kontroverzi već uvijek na račun muzičke superiornosti. Svijet je dobio jednog od najcjenjenijih heavy metal gitarista, Martya Friedmana, jednog od najutjecajnijih metal bubnjara, Nicka Menzu, nekolicinu standarda žanra kao što su “Holy Wars”, “Hangar 18” ili “Tornado Of Souls”, pregršt antologijskih riffova, ritmova, te solaža s kojima se samo odvažni hvataju u koštac. “Rust In Peace” je definicija Megadetha – remek-djelo koje je izdržalo test vremena te je jedan od onih albuma s kojim se rijetko koji (metal) bend može pohvaliti.

Muziku podržava