Albumi Leonarda Cohena: od najgoreg do najboljeg

Muzika.hr
16

Jedan od najvećih pjesnika suvremene glazbe koji nas je, baš kao i brojni drugi velikani, napustio prošle godine, u svojoj polustoljetnoj karijeri objavio je svega 14 studijskih albuma.

Razlog tome je Cohenov perfekcionizam koji je dovodio do toga da jedna pjesma bude pisana nekoliko mjeseci pa često i godina. Kao rezultat imamo diskografiju kojoj je teško naći moment u kojem možemo reći “Ovo ne valja ništa”, no barem ćemo pokušati razlučiti tu tanku liniju između savršenih i manje savršenih djela kanadskog umjetnika rođenog, kao što pjesma kaže, “s darom zlatnog glasa”.

Nakon velikog uspjeha s povratničkim albumom “Ten New Songs” Cohen je požurio s novim, prilično neujednačenim izdanjem u kojem se izdvaja recitacija pjesme “Villanele For Our Time” kanadskog pjesnika F.R.Scotta, briljantno nadograđena nježnim back vokalima i suptilnim, ogoljenim jazz aranžmanom. Osim ovog trenutka i pjesama “Because Of” te “Morning Glory” na ovoj pomalo nespretno sklepanoj pjesmarici i nema nekih pamtljivih momenata, a ujedno je ovo i jedini album s kojeg ni jedna stvar ne bi objektivno mogla upasti u Cohenovu “Best Of” kolekciju.

Četiri sjajna albuma u razdoblju od 1967. do 1974. praćena su ne tako sjajnim “Death of a Ladies’ Man”, kojem nedostaju barem jedan-dva jaka singla. Ovdje Leonard najmanje zvuči kao on sam…više to djeluje kao da pokušava slijediti putanje koje su drugi zacrtali pa tako u naslovnoj pjesmi možemo čuti Floyde i Beatlese, ali ne i Cohena. Ni ostali dijelovi albuma nisu lišeni tog pomodnog karaktera pa tako imamo “Iodine” u kojoj se saksofon forsira više nego u Springsteenovim pjesmama (kojima taj zvuk prirodno odgovara, što ovdje nije slučaj).

Nakon blijedog “Dear Heather”, Cohen uzima osmogodišnju studijsku pauzu i vraća se s ne puno boljim ostvarenjem. “Old Ideas” začudno je nemelodičan album u čijim sastojcima ne postoji ono što se popularno naziva “catchy tune”. Čak ni uvodna “Going Home”, koja kvalitetom aranžmana i stihova odskače od ostatka, nema tu snagu koja bi slušatelja natjerala na pjevušenje kad na nju nabasa.

Klasičan Cohenov album, sa svim obilježjima njegovih ranih remek-djela: stihovi otpjevani nekom nezainteresiranom mudrošću, sjajno muziciranje na akustičnoj gitari u pjesmi “The Guests” koja podsjeća na nešto raniju “Who by Fire”, anđeoski back vokali…Ono što nedostaje je veći broj zaraznih pjesama kakvu predstavlja “The Gypsy’s Wife”, čiji sneni i tugaljiv refren i sjajna violina tvore nezaboravnu baladu.

Odlična ploča koja bi se mogla smatrati središnjim dijelom svojevrsne trilogije koju započinje “Old Ideas”, a efektno završava “You Want It Darker”. Ono što ovaj album čini specifičnim jest opak (iako standarno prigušen) ritam koji možete čuti već na samom otvaranju u coolerskoj “Slow” ili pak u genijalnoj “Nevermind”, koja je svoje mjesto našla i na uvodnoj špici serije “True Detective” (2.sezona). Najmelodičnija i svakako najeksponiranija pjesma s albuma jest “Almost Like the Blues”, a kad je preslušate znat ćete i zašto.

Cohen se iz zen budističkog centra Mt.Baldy, u čije se okrilje povukao 1994. godine, vratio početkom novog milenija s vrlo dobrim i komercijalno uspješnim albumom “Ten New Songs”. Glavninu tog uspjeha bez sumnje nosi singl “In My Secret Life”, uz “Suzanne” široj publici najpoznatija pjesma Leonarda Cohena. Popratni adut je nepopravljivo romantična “A Thousand Kisses Deep”, a od ostalih je spomena vrijedna “Boogie Street”.

Jedini Cohenov album u 90-im godinama prošlog stoljeća mračan je od samog početka i naslovne stvari u kojoj on poput zlogukog proroka izgovara “Get ready for the future – it is murder”. Gorki osjećaj kraja prožima i stihove pjesme “Closing Time”, čiji se ritam poskočice sukobljava sa samom temom pa imate dojam kao da ste u nekom bizarnom cirkusu. Cinična “Democracy” sa svojim stihom “Democracy is coming to the USA” savršeno bi odgovarala kao podloga Trumpovoj inauguraciji, a još jedan značajan moment je “Anthem”, s krasnim zborskim pjevanjem i legendarnim stihom “There is a crack in everything, that’s how the light gets in”.

I dok je “Blackstar” bio Bowiejevo oproštajno pismo, Cohenovo je bio “You Want It Darker”. Svečan, duhovan, pomiren sa svijetom…tako bi se mogao opisati labuđi pjev velikog Leonarda, koji vrvi odličnim pjesmama pa album teče glatko, uz nekoliko pjesničkih bravura kakve nam nude “Treaty” i “On the Level”. Jer kad svojim baršunastim glasom Cohen kaže “I was fighting with temptation, but I didn’t want to win”, sve vam je jasno.

Treba li posebno predstavljati album na kojem se nalaze bezvremenska “Hallelujah”, zavodljiva “Dance Me to the End of Love” te “If It Be Your Will”? Ovaj podcijenjeni biser od albuma autora Cohenove najbolje biografije Iru B. Naadela toliko je dojmio da je knjigu nazvao upravo po njemu.

Baš kao i prvijenac, ovaj je album inspiriran Cohenovim životom na Hidri i borbi s depresijom. To se posebno odnosi monumentalnu pjesmu “Bird on the Wire”, koja je inspirirana pticom koju je zamišljeni Leonard promatrao kako sjedi na telefonskoj žici koja je na izoliranom grčkom otoku tek netom postavljena. Budnica “Partisan” također je jedna od najznačajnijih pjesama s albuma, a cijelu priču idealno zaokružuje “Tonight Will Be Fine”.

Iako u vrijeme izlaska nije naišlo na oduševljenje kritičara, četvrto studijsko izdanje Leonarda Cohena s odmakom je potvrdilo svoju kvalitetu. “Chelsea Hotel #2” postala je jednom od najpoznatijih pjesama iz kolekcije ovog velemajstora, a popularna je i “Lover Lover Lover”. Iako ne toliko eksponirana, svojim neuobičajeno brzim, gotovo prijetećim ritmom i sjajnim refrenom pozornost plijeni pjesma “There Is a War”. Ipak, po meni je čak i uz ovakve sjajne stvari vrhunac albuma “Who by Fire”, remek-djelo koje vas svojom atmosferom odvodi u jednu posve drukčiju, cohenovsku dimenziju.

“Suzanne”, “Sisters of Mercy”, “So Long, Marianne”, “Hey, That’s No Way to Say Goodbye”, “The Stranger Song”…treba li vam još dokaza da je ovo vrhunski album? Ovakav prvijenac rijetko je koji kantautor iznjedrio, a prepoznatljiv stil pjesnika-mudraca koji je ovdje predstavio Cohen je nastavio njegovati kroz ostatak svoje bogate karijere.

Cohen u punoj zrelosti i naponu snaga. Ovdje je sve sjelo na svoje mjesto – od moćne, politički angažirane “First We Take Manhattan” pa preko dešperatne “Everybody Knows” sve do maestralno napisane naslovne pjesme, “I’m Your Man” višeslojan je, raznovrstan i famozno odsviran album koji se s razlogom smatra jednim od najboljih u 80-im godinama prošlog stoljeća. Kao jedina slaba točka mogla bi se uzeti pjesma “Jazz Police” koja pored evergreena kao što su “Take This Waltz” ili završna “Tower of Song” djeluje pomalo trivijalno.

Najmračniji i najteži album koji je Cohen ikad napisao ujedno je i najbolji. Ovo nepatvoreno, sirovo remek-djelo obiluje sjajnim, no nenametljivim aranžmanima. Pravi primjer toga je nevjerojatna uvodna pjesma “Avalanche”. Ovdje imate sjajni, sinkopiran zvuk prebiranja po gitarskim žicama uz jednostavni ton violinske sekcije koji zvuči kao zagrijavanje instrumenata prije koncerta. Na to se nadovezuje Cohenovo lijeno, nazalno pjevanje koje dodatno naglašava ironičan karakter cijele pjesme. “Last Year’s Man” je vrhunska, usamljenička balada, baš kao i znamenita “Famous Blue Raincoat”, dok se u “Diamonds in the Mine” slušatelju obraća ciničan, nihilistički nastrojen Leonard koji je poput bijesnog punkera odlučio sve poslati k vragu. “Love Calls You by Your Name” jedina je istinski nježna pjesma na albumu te tako bar djelomično opravdava dio njegova naziva. “Songs of Love and Hate” nije jedan od najznačajnijih kantautorskih ostvarenja i među najvrednijim glazbenim djelima plodnih 70-ih. To je jednostavno jedan od najboljih albuma svih vremena.

Muziku podržava