Vjerujem da je kod nas malo tko čuo za King Gizzard & the Lizard Wizard do 2015., a od tada do danas izdali su pregršt albuma s kojima su dokazali da su trenutno jedan od najkreativnijih bendova današnjice. Otprilike u to vrijeme sam ih i ja počeo pratiti s “Quarters!”, dok sam o njima počeo redovito pisati sa sljedećim albumom “Paper Mâché Dream Balloon”. Nakon svog ludila koje su pružili u 2017. s pet albuma, bilo je jasno da treba sumirati njihovu cjelokupnu diskografiju.

Njihova karijera započela je 2010. i te prve godine su se predstavili s nekoliko singlova, da bi se sljedeće godine format proširio u oblik EP-ja (izdana su dva u 2011.), dok su od 2012. počeli izdavati albume, čak njih 13 do kraja 2017. Naravno, nisu svi albumi briljantni, ima tu i laganih podbačaja, ali ukupno sumirajući njihove albume potpuno je jasno zašto su Gizzardi trenutno vruća roba na rock sceni.

15“Anglesea EP” (2011)

Prvo njihovo izdanje bio je EP s četiri pjesme u kojem je dominirala surf glazba na garažni punk način. Većina pjesama nema nekog pjevanja, već se sve svodi na zavijanje nabrijanih pjesama što u konačnici ne dovodi do pretjerano uvjerljivih rješenja. Ako se ‘prve mačke bacaju u vodu’, dobro je da “Anglesea EP” postoji radi podsjećanja koliko je bend u samo godinu dana napredovao, od spomenutog EP-ja do jako dobrog prvijenca “12 Bar Bruise”.

14“Eyes Like the Sky” (2013)

Drugi album dosta je čudna kombinacija zvukova. Sve zvuči kao da je napravljeno za neki pseudo ‘kaubojšak’ s elementima spaghetti westerna, tako da glazbeno to često i koliko toliko drži vodu, ali nažalost recitiranje preko svega uglavnom ubija atmosferu pa album nema neku prohodnost kao ostali. Da je kojim slučajem paralelno napravljen film, vjerujem da bi ove pjesme bile dobar soundtrack, ali ovako sve ipak spada među slabije albume benda koje je lakše zaboraviti nego iznova slušati.

13“Quarters!” (2015)

S “Quarters!” počeo je rast Gizzarda. Malo po malo su ih otkrivali na domaćem terenu (s ovim albumom su po prvi put ušli u top 100 na njihovoj ljestvici prodaje), a potom se situacija proširila i na druge kontinente. Sam album je vrlo eksperimentalan i cilj je bio da svaka pjesma ima dužinu od 10 minuta i 10 sekundi. Zbog tog razloga su neke pjesme ili neki dijelovi pjesama prenaporni i isforsirani, ali dobra stvar je ta da su nas ovdje upoznali sa svojom željom približavanja jazz-fusionu.

12“Oddments” (2014)

Na albumima poput “Oddments” još uvijek se jasno osjeća da se bend traži u želji što i kako zapravo predstaviti. Da se razumijemo, “Oddments” ima nekoliko genijalnih stvari, ponajprije je to psihodelična pop stvar “Sleepwalker” ili retro brijačina “Crying”, ali velika su odskakanja iz pjesme u pjesmu, kako žanrovski tako i kvalitativno, pa sam dojma da je to sve još uvijek bilo vrijeme eksperimentiranja za ono što mogu napraviti u budućnosti.

11“Murder of the Universe” (2017)

Tri priče s narativnim dijelovima vratile su nas nekoliko dekada unatrag kada su bile popularne rock opere. Pretežno hard rock raspoloženja, “Murder of the Universe” imao je priču koja bi se mogla nadovezati na queenovsku epopeju o Flashu (Gordonu). Mistično s vanzemaljskim utjecajima, a zapravo klasična priča o borbi dobra i zla donijela je visoko oktanski album koji se može slušati jedino maksimalno ‘odfrljen’.

10“I’m in Your Mind Fuzz” (2014)

“I’m in Your Mind Fuzz” ima odličan omot albuma, ima nekoliko frenetičnih pjesama, ali kad ga usporedimo s drugim albumima, posebno onima koji su došli nakon njega, jasno je da je ovo bio tek svojevrsni trening za garažno-psihodelično-(hard) rock ludilo koje će potom uslijediti. Tu vidimo mnoge teme koje su poslije dobile svoje albume, a ‘gušterovo zujanje’ u ušima tek se počelo razvijati na način koji će eksplodirati na sljedećim albumima.

9“Willoughby’s Beach EP” (2011)

Ovaj EP dokazuje koliko su bili ludi na samom početku karijere. Tu su se navukli na klasičan garažni rock u kojem nalikuju na Black Lips, ali s ponekim žešćim tonom pokazuju da tada i nisu htjeli napraviti pretjerano ujednačen album. Uvodna “Danger $$$” ima utjecaja od ranih The Hives, dok je “Let it Bleed” pjevna indie rock stvar. Šarolikost, ali sasvim solidan album za početke iz garaže.

8“Paper Mâché Dream Balloon” (2015)

Retro psihodeličan pop zvuk uglavnom baziran na pjesmama do tri minute donio je svojevrsno osvježenje na scenu modernih psihodeličara koji su u tom trenutku pružali sve blijeđe albume (Tame Impala, MGMT, The Flaming Lips…). Ovo im je jedan od najvedrijih i najritmičnijih albuma na kojem se pjesme brzo izmjenjuju, a što “Bone”, “Paper Mâché Dream Balloon” i “N.G.R.I. (Bloodstain)” najbolje dokazuju.

7“Sketches of Brunswick East” (2017)

Gotovo svaki album benda ima svojevrsni glavni motiv kojeg potom razvijaju kroz pjesme. Za “Sketches of Brunswick East” bio je to jazz, a u pomoć su pozvali Mild High Club. Ovim albumom su naučili mnogo noviteta, što se osjetilo u naknadnim izdanjima, posebno što se tiče improvizacija, a sam album je napravio potreban odmak od dotadašnjih radova. Spajajući Melbourne s Milesom Davisom, Gizzardi su pokazali da im je samo nebo granica, da bilo čega se dotakli, to će zvučati zanimljivo i dobro.

6“Gumboot Soup” (2017)

Posljednji album složen je po formi ‘svega pomalo’. Tijekom godine se očito nakupilo pjesama koje nisu odgovarale nijednom albumu pa su skuhali fini čobanac po imenu “Gumboot Soup”. Album je najšarolikiji u njihovoj karijeri, nekoliko pjesama udaraju na prvu (“Beginner’s Luck”, “The Great Chain Of Being” i “All Is Known”), dok ostale ipak malo kaskaju za njima. Sve u svemu, njime su ispunili obećanje od pet albuma u godini i otišli u legendu.

5“Float Along – Fill Your Lungs” (2013)

Trenutak u kojem su se mogle očekivati velike stvari od King Gizzard & the Lizard Wizarda dogodio se s albumom “Float Along – Fill Your Lungs”. Uvodna šesnaestominutna “Head On / Pill” njihova je ponajbolja pjesma u karijeri, frenetična s puno skokovitih prijelaza, a u isto vrijeme i melodična. Ostatak albuma nešto je laganije atmosfere, ali sve u sferi garažne psihodelije, što album opet čini kao vrlo dobro oružje ovih Australaca.

4“Flying Microtonal Banana” (2017)

Prvi album u 2017. predstavio je bend u novom ruhu u kojem su eksperimentirali s tonalitetom. Upravo je ‘Banana’ imala ono nešto čime je bend napravio dodatan iskorak prema popularnosti, a to je bila “Rattlesnake” koja je i danas njihova najprepoznatljivija pjesma. Cijeli album priziva duh bendova na prijelazu ’60-ih u ’70-e godine prošlog stoljeća (The Doors, Led Zeppelin…) pa ne čudi što je postao jedan od favorita kod fanova.

3“12 Bar Bruise” (2012)

Prvijenci se obično pamte, a u slučaju King Gizzard & the Lizard Wizard možemo reći da im je prvi album poprilično dobar s nekoliko pjesama koje udaraju na prvu. Tu se vidi baza kasnijeg ludila jer neke pjesme imaju eksperimentalni način snimanja, neke taj gizzardski ritam i Stuove urlike, a ukupno gledajući sve djeluje koherentno i zanimljivo. Nakon ‘normalnijeg’ (čitaj uglavnom klasičnog rock) početka, album iz pjesme u pjesmu dobiva na bombastičnosti te kulminira u sredini druge polovice s “Bloody Ripper”.

2“Polygondwanaland” (2017)

Četvrti album u 2017. dan je na besplatni download i kad su se srušili službeni siteovi, dečki su materijal šerali na sve druge moguće načine, uključujući čak i master za vinilku tko si ju želi napraviti. Glazbeno gledajući, “Polygondwanaland” donio je psihodelične pjesme koje su pod velikim utjecajem južnoameričke glazbe starih naroda Anda, a “Crumbling Castle” pokazala se kao vrhunac, iako uz nju ima još mnogo jako dobrih pjesama. Ne čudi što je mnogima ovo bio i njihov najbolji album u prošloj godini.

1“Nonagon Infinity” (2016)

Kreativni vrhunac Gizzardi ponudili su sa svojim osmim studijskim albumom gdje je prog-rock zvuk dobio hitoidnost i sve se spojilo u energičnu bombu koja se sluša u jednom dahu. Album počinje s genijalnom “Robot Stop” i potom kreće vrtuljak koji nas vodi do najluđih dana The Mars Volte i natrag, ali kroz viziju Australaca koji u nijednom trenutku ne žele postaviti bilo kakvu barijeru pred sebe. Tako smo dobili odličan i protočan album u kojem se pjesme stapaju jedna u drugu, a tipka ‘repeat’ će doći odmah nakon završetka albuma. Ovaj album nikako nemojte slušati u vožnji jer ćete sigurno jače stiskati papučicu gasa, a ponekad je teško objasniti policajcu zašto ste prekoračili brzinu. S “Nonagon Infinity” Gizzardi su prekoračili sve što su mogli pa je jedino logično rješenje i bilo pet albuma u sljedećoj godini jer ovo je teško nadmašiti.