Ako tražimo jedan od najplesnijih indie rock bendova koji je vladao scenom nakon 2000., vjerujem da bismo mogli izabrali Franz Ferdinand kao favorite.
Simpatični Škoti su, kao i dobar dio modernih ‘indiejanera’ napravili veliku stvar s najavnim albumom, da bi potom prošarali raznim žanrovima (prvenstveno elektronikom), te se na kraju vratili onome što najbolje znaju. Kvaliteta je varirala, ali možemo reći da nikad nisu pretjerano razočarali fanove.
Plesni ritam sa smiješkom na licu, zaštitni je znak Alexa Kapranosa i njegove ekipe, uz posebni styling i frizurice, da ne kažem da su vratili i prugice u modu. Kako to sve izgleda uživo, imali smo pregršt puta vidjeti u Zagrebu, a zabava je uvijek bila u prvom planu, kako njihova, tako i zabava publike. 
Danas je upitno kako će to zvučati u budućnosti i na novom albumu koji je u planu, jer na njemu po prvi put neće biti glavnog Alexovog partnera Nicka McCarthya, koji je uzeo pauzu na neodređeno od Franza Ferdinanda. Kako sad stvari stoje, bend nastavlja s radom i rezultati bi se trebali čuti ubrzo.
U karijeri su izdali četiri službena albuma, nekoliko EP-ova, remix album, te album sa svojim uzorima Sparks pod imenom FFS. Kad sve uzmemo u obzir, mnogo je pjesama koje rado volimo čuti, a evo i slijeda njihovih albuma od najgoreg prema najboljem.
Nakon najgoreg studijskog albuma, uslijedio je još gori moment, a to je objavljivanje dub verzije istog. Na “Tonight: Franz Ferdinand” pjesme su približili elektronici, a ovdje su remiksirali te pjesme do neprepoznatljivosti, pa je sve to ispalo kao gomila smeća koje je grupica snobova pokušala složiti u smislenu cjelinu. Franz Ferdinand nisu snobovi, barem ih tako nitko ne percipira, pa sva sreća da su vrlo brzo skužili da im ovaj zaokret u karijeri nije bio potreban, te su se vratili onome što najbolje znaju, a to je plesni indie rock. Od devet remikseva, ništa nećemo pamtiti, pa ne čudi da je “Blood” zacementirao svoju poziciju kao daleko najlošiji album u karijeri benda.
Ranije te iste godine dobili smo treći studijski album koji je donio veliku prekretnicu u karijeri benda. Pomalo su se zasitili zaraznih gitarskih ritmova, pa su zaključili da je vrijeme da ubace mnogo više syntheva i elektronike u svoj repertoar. Time smo dobili znatno mračniji album koji je izgubio dio melodioznosti, ali i dalje se kužilo da su to Franz Ferdinand. Pjesme nisu bile toliko hitoidne, pa smo dobili nešto zatvoreniji album koji je trebalo prvo dobro prožvakati da bi se potom moglo uživati u njemu.
Nakon lutanja i lutanja, dečki su odlučili vratiti se na staro, onome što najbolje znaju. Kad bend napravi nešto takvo, znači da priznaje grešku da im predhodna kemijanja sa zvukom baš i nisu trebala. Dobrim dijelom albuma balansiraju zvukom, koji ima temelje na prva dva albuma, čime su ponovno isporučili cijeli niz ljepljivih singlova stvorenih za masovno hopsanje na njihovim koncertima. Problem albuma je da nisu ponudili ništa novo i drugačije, ali je bila bitna stvar da i dalje mogu biti dobar i relevantan bend.
Kad imaš ludu ideju, najbolje ju je provesti u djelo i vidjeti koliko je zapravo luda bila. Franz Ferdinand imali su želju napraviti album s idolima iz mladosti, grupom Sparks, pa su zbog toga promijenili ime u FFS (Franz Ferdinand+Sparks). Braća Mael donijela su jednu novu dimenziju, pa je sve djelovalo kao super ludi provod koji niti jedan bend ne želi privesti kraju. “Johnny Delusional” lakoćom je postao hit, “Piss Off” gromoglasno je pjevana na svakom koncertu, dok su s “Collaborations Don’t Work” natuknuli da bi u ovoj kombinaciji vrlo lako mogli postići kreativno ludilo kakvo su pružali Queen s pregršt preobrata unutar skladbe.
Kad je bio izdan prvi singl “Do You Want To”, bilo je jasno da su Franz Ferdinand ponovno pogodili. Zaraznost tog singla ukazala je da se bend malo izmijenio, a opet ostao vrlo svoj. Za razliku od prvijenca, u prvi plan su izbačene gitare i pomalo punkoidni ritmovi, pa je “You Could Have It So Much Better” dobio potreban odmak, a opet je sve ostalo onako kao što su fanovi očekivali. Nakon “Do You Want To”, uslijedili su i mnogobrojni drugi singlovi koji su s lakoćom postali hitovi i tad je bilo sasvim jasno da smo dobili bend koji neće plesati samo jedno ljeto.
U zadnjih 15-ak godina bilo je ključno napraviti odličan prvi album i tako pokazati jesi li ‘pravi’ ili samo neki ‘fejk’ izvođač. Tako smo dobili cijelu plejadu odličnih debi albuma, a među najboljima je svakako i prvi album Franz Ferdinanda. Sada, ovako malo s odmakom, slobodno možemo reći da je ovo gotovo blizu neke ‘best of’ kompilacije jer i danas je dobar dio ovih pjesama u redovitom repertoaru na koncertima, a radio postaje i dalje vrte pjesme poput “Take Me Out”, “This Fire” ili “Michael”. Ovo je album koji udara od prve do zadnje note i njime su simpatični Škoti zadali udarac mnogim konkurentima koji im nisu bili ni do koljena. Mnogima su lagano dojadili zbog toga što dolaze svake tri godine na Jarun, ali vjerujem da ti isti uživaju kad čuju stvari s ovog albuma uživo. Ovo je suština Franz Ferdinanda, zbog toga smo počeli nositi majice na prugice, zato je Škotska postala ozbiljnije praćena kao glazbena destinacija, a plesni rifovi vratili su se u modu.
