Najatipičniji proizvod ’90-ih godina kojeg su smještali u nu-metal vode, jednostavno jer su ga slušali ljudi koji su obožavali i Korn i Bizkite, a Linkin Park je upravo s njima otišao na svoju prvu pravu turneju – Deftones.
Chino, Abe, Chi i Steph i dan danas bi valjda bili skupa, da se prsti sudbine nisu upleli i u najčudnijem periodu ih opalili u dupe. Dodatni DJ i novi basist revitalizirali su bend koji danas jašu ponosno, a njihov, uvjetno rečeno, najgori i najbolji album vjerojatno su najbliže jedan drugome od svih bendova koje smatram ‘svojima’…
“White Pony” je prošlost, album “Deftones” započeo je dramatičan period, a “Saturday Night Wrist” bio je samo dno ispunjeno drogom i njihovim disfunkcionalnim odnosima. No, i takvi – Deftonesi su uspjeli složiti “Cherry Waves” i onaj brutalni kraj na “Beware”! Nakon albuma, problematični trojac Chi-Chino-Abe se otrijeznio i očistio (Steph je ionako samo pušio travu, pa nikad nije bio problematičan) i sve je krenulo prema “Erosu”. Na žalost – nije se dogodio!
Cijela faza od “White Ponya” do “SNW” je bila mračna i depresivna. Osjećali su se kao ljušture, a svejedno su uspjeli proizvesti stvari kao “Minerva”, “Bloody Cape” i skriveni dragulj svih riffova “Battle Axe”! Osjetilo se njihovo posrtanje, posrtanje cijelog pokreta, ali ruku na srce – naslijediti mega-uspješni “White Pony” nezahvalna je uloga.
Jedini ne-album koji u njihovoj kolekciji jednostavno mora dobiti bitno mjesto, jer pokazuje što Deftonesi zapravo jesu. Nisu obrađivali ni Metallicu, ni Iron Maiden, već Helmet, The Cure, Duran Duran i slične. “No Ordinary Love” od Sade već je klasik, ultimativna balada “Drive” od Carsa još veći, a “Simple Man” od Skynyrda bilo je Carpenterovo forsanje koje su snimili kad je Chino imao samo 17 godina. Pogađate, sram ga je te pjesme i izvedbe, iako nema zašto.
Samo nekoliko mjeseci nakon izlaska “Koi No Yokan” bend je doživio svojevrsni zaključak. Chi Cheng je nakon dugie 4 i pol godine podlegao svim ozljedama i bolestima uzrokovanih prometnom nesrećom. Chino Moreno odradio je svoje silne projekte i na red su došli Deftonesi. Album koji je doživio mnoge kontroverze radi njihovih PR-ovski neobrazovanih izjava – Steph je rekao da nije ni htio svirati na albumu, a sve je djelovalo kao da “Chino svira Morrisseya s gitaristom iz Meshuggah”. Sasvim dobar album na kojem će se vječno isticati prekrasne “(L)MIRL”, “Hearts/Wires”, “Prayers/Triangles” i Cantrellov solo na “Phantom Bride”. 
Bilo je to čudno razdoblje u kojem nisu znali ni što s bendom, a kamoli s novim albumom. Tek kada su se pogledali u oči, kada su se otvorili jedan drugome nakon nesreće, počeli su kreirati “Diamond Eyes”. Album snimljen s drugačijim producentom i na drugačiji način – pisanje i sviranje do iznemoglosti. Rezultat? Tragično prekrasne pjesme jednog ujedinjenog benda – “You’ve Seen the Butcher” i “Beauty School”.
Kaotični zvuk gitare (“Root” ili “Engine No. 9”) radi kojeg underground scena obožava ovaj album i vokal koji se nikada nije kleo u metal, nego u Depeche Mode i slične… Uvijek čudna kombinacija bude potrebna da se stvori jedno ovakvo čudovište od benda. “Bored” i agresivka “7 Words” nikad ne bi trebale silaziti s kompilacija ovog vremena!
Slika mršavog zblajhanog China s jointom u ustima obilježila je eru oko albuma čiji singlovi su pokazali da ovo nije samo još jedan bend, već bend koji na neobičan način koristi dinamiku kako bi napravio album koji više nije stao u samo jedan žanr. Nema tog snenog nu-metalca koji nije snio romantične sne uz “Be Quiet and Drive”. Ali – nema! Čisto kao dodatni pokazatelj utjecajnosti ovog albuma – pjesma “Headup” dala je ime novom bendu tadašnjeg odmetnika Maxa Cavalere. Dodatna zanimljivost je da za cover albuma kojeg su uslikali na tulumu u Seattleu danas misle da je – odvratan. 
Novi eksperimenti, DJ kao stalni član postave, atmosferičnost, trip-hop i sve ono što je Chino cijelo vrijeme pokušao uklopiti u zvuk benda. Hitčugu “Change” čuo je apsolutno cijeli svijet, a oni je nazivaju prirodnom metamorfozom na “Be Quiet and Drive”, dok su “Teenager” i “RX Queen” neki novi horizonti, ne samo kod Deftonesa nego i svih žanrova koji su plutali oko njih.
Tek kada se mislilo da je “Diamond Eyes” ispao dobar radi tužnog srca, “Koi No Yokan” postao je novo uporište da su Deftonesi jednostavno pronašli udobno mjesto sami u sebi. Album ima hrpu stvari koje se jednostavno ne smiju zaobići. “Swerve City” opalio je šamarčinu na samom početku, “Rosemary” nježno rasplesala, “Entombed” uspavala, “Tempest” je vrh, a “Leathers” i njen refren soundtrack su života!
Ako nekoga zanima kako bi ponovno zvučao Deftones u originalnoj postavi, ali s ponovno probuđenom strašću, zdravijom, mirnijom i prijateljskom atmoferom – onda je to ovaj misteriozni album. Snimili su ga oko dvije trećine i stavili sa strane – Chia više nije bilo. Bend spominje svašta, sve ćešće ga spominju, a nakon što je završena dugogodišnja medicinska borba, možda je sazrijelo vrijeme da se svijetu pokažu zadnji radovi omiljenog basista. Album kojeg svi fanovi potajno očekuju na svjetlu dana. Jednog dana…. Valjda…
