Albumi Calexica: od najgoreg do najboljeg

286

S već više od 20 godina staža na sceni, Calexico je jedan od najiskusnijih i kvalitativno najdosljednijih indie rock bendova današnjice.

Kad se spominje termin indie rock, kod Calexica koji su 1996. osnovali frotnmen Joey Burns i John Convertino treba ga uzeti s rezervom jer iza toga stoji prije svega tex-mex i country izričaj, a često se koketira i sa žanrovima poput post rocka, jazza i drugih.

Muziku podržava

Zbog bogate palete žanrova vješto ukomponirane u jednu skladnu i pitku cjelinu, ovu grupu nemoguće je smjestiti u jednu ladicu, bilo da je to world music ili indie rock. Calexico ima ono što je u glazbi danas rijetko – svoj poseban stil koji nadilazi bilo kakve podjele i definicije, a koji je opet toliko melodiozan i blizak svim generacijama zaljubljenika u dobru glazbu.

Debitantski album kod velikog je broja bendova obično sinonim za neko traženje svog puta i solidnu vježbu za kasnije, zrelije i konciznije radove. Upravo je to i slučaj s prvijencem Calexica nazvanim “Spoke”, sastavljenim od kratkih i dopadljivih pjesama u kojima se nazire kasniji indie folk segment zvuka, no ne i sva raskoš aranžmana u kojem južnjački rock i country miješaju s meksičkim melosom. Rastrgan brojnim nepotrebnim interludijima u vidu poluminutne snimke zvuka kamiona za prodaju sladoleda i svirkama koje više nalikuju na usputni ‘jam’ benda, ovaj album rijetko uspijeva zadržati koncentraciju slušatelja uz pjesme kao što su “Sanchez” i “Windjammer”.

Još jedan eksperiment čiji je uspjeh polovičan bio je dostupan u fizičkom obliku isključivo na turneji benda 2001. godine. Ponovo se ponavlja slučaj albuma “Spoke” i brojnih sekvenci kraćih od minute u kojima slušate nerazgovijetne zvukove – baš kao da se bend ustručavao izdati EP s odličnim pjesmama kakve su “All The Pretty Little Horses”, “Crooked Road And The Briar” i “Clothes Of Sand”, nego je umjesto toga nabacao uz to hrpu besmislenih snimki kako bi se dobio dulji popis pjesama.

Drugi studijski uradak Burnsa, Convertina i škvadre nije napravio neki evolucijski iskorak, no kroz pokoji je aranžman, prvenstveno instrumentale “Minas De Cobre” i “Frontera”, dao naslutiti da će Calexico prije ili kasnije postati velik bend. Daleko je ovo od ozbiljnog albuma, no smjer u kojem se na njemu bend počeo kretati, snažno obilježen zvukom meksičkih truba i promjenama dinamike nekoliko puta unutar iste kompozicije, itekako je obećavao.

Na posljednjem studijskom izdanju nemoguće se oteti dojmu kako se inspiracija benda malo potrošila, bez obzira na velik broj uglednih gostiju kao što su Sam Beam, Ben Bridwell, Neko Case i drugi. Pratio se tu neki ritam s albuma “Algiers”, okrenut nešto prigušenijim aranžmanima, no pjesme ni izbliza nemaju tu snagu i razrađenost kao što ima spomenuto djelo. Časni izuzetak je atmosferična “Moon Never Rises” čiji je psihodelični štih pojačao upečatljivi vokal Carle Morrison.

Ovdje je Calexico već dobivao svoj pravi, danas prepoznatljivi karakter koji će biti do kraja profiliran na albumu “Feast of Wire”. Unatoč zamornom instrumentalu na harmonici nazvanom “Untitled III” i predugoj, nerazrađenoj “Fade”, album krasi prekrasna pjesma “Sonic Wind”, morriconeovski instrumentalni ep “Muleta”, fantastična mariachi skladba “Tres Avisos” i pitka “Ballad Of Cable Hogue”.

Više okrenut intimnosti folka nego grandioznosti mariachi sastava, šesti album benda iz Arizone ne donosi posebno pamtljive melodije, već umjesto toga nudi prigušene, kvalitetom ujednačene pjesme umirujućeg učinka. Hrabar je to bio potez ako se u obzir uzme činjenica da je nastajao nakon izlaska najuspješnijeg i najhvaljenijeg albuma u karijeri benda, monumentalnog “Feast Of Wire”. No, Calexico nije poput drugih izvođača išao ponavljati uspješnu formulu kroz grandiozne aranžmane i demonstraciju raznovrsnosti svoje glazbe, već se odlučio ‘stišati’ i napraviti prozračnije, umjerenije djelo.

Zrelo i odmjereno ostvarenje benda koji je kroz neke pjesme, posebice fenomenalnu “Sinner In The Sea”, u kojoj se miješaju country rock, cumbia pa čak i smooth jazz, pokazao da je meksički melos samo začin njihovoj glazbi, a ne jedino rješenje. Predivna južnjačka balada “The Vanishing Mind”, čija je dramatičnost intenzivirana gudačkom sekcijom također je moment vrijedan pažnje, a cijeli album Joey Burns otpjevao je vrhunski, kristalnim glasom koji je dodatno naglasio emotivnost svake pjesme.

Primjer kako zvuči bend siguran u sebe, koji i dalje eksperimentira, no ovaj put obogaćen iskustvom, odličnim suradnicima (Iron&Wine, Doug McCombs iz Tortoisea, Pieta Brown i Amparo Sanchez) te inspiracijom za stvaranje melodija koje se urezuju duboko u memoriju. Upravo je takva melodija razigrane uvodne pjesme “Victor Jara’s Hands” te nezaboravne “Inspiración”, dueta koji podsjeća na najbolje radove ekipe Buena Vista Social Cluba. Krasan aranžman ima i “Two Silver Trees”, prožet echo efektom na električnoj gitari koji kroz cijelo trajanje pjesme iz pozadine nadograđuje glavnu melodiju. Uz sjetnu, zadimljenu atmosferu koju donosi “Bend In The Road” te dirljivu, politički obojenu pjesmu “House of Valparaiso” i još nekoliko sjajnih numera, ovaj album jednostavno nema slabu točku.

Najznačajniji album za pozicioniranje Calexica u prvu ligu svjetske glazbene scene, na kojem je bend demonstrirao sve što zna. Već se od uvodne pjesme “Sunken Waltz” jasno čuje bogatiji zvuk, dorađenost aranžmana i savršeno nadopunjavanje akustične gitare i harmonike. Od prekrasno prijetećeg zvuka violina i sugestivnog glasa Burnsa u genijalnoj “Black Heart”prožet će vas trnci, dok će vas opuštajući indie rock pjesmuljak “Not Even Stevie Nicks” podsjetiti na bendove tipa Noah & The Whale ili Sufjana Stevensa na albumu “Illinois”. Naslovna stvar koja sa svojom harmonikom, trubama i violinama podsjeća na tipične zvukove meksičke svadbe, vjerojatno više od svih drugih pjesama predstavlja Calexico, njegovu razigranost, plesne ritmove i pametne, angažirane tekstove. Još jedna prava fiesta mexicana je “Corona”, dok kultna stvar “Guero Canelo” daje albumu jednu posve drukčiju, moderniju i coolersku notu (nije ni čudo da ju je Michael Mann izabrao za film “Collateral”). Ako želite prodrijeti u samu srž Calexica, to ćete najlakše napraviti uz “Feast of Wire”.

0 Shares
Muziku podržava