Jedan od predvodnika drugog vala punka u Americi jaše već tko zna koji
val i iako već odavno u svojoj branši ima status legende, ne posustaje.
Ovaj bend je svoj uspjeh ponajprije izgradio na tekstovima koji su u prvom planu – muzika, iako standardni punk s tendencijom ka pop-rocku, nije ništa posebno. Kako bih navukao na čitanje one koji već zatvaraju ovaj tab, u ovom subjektivnom osvrtu otkrit ću koji album krasi skica Nikole Tesle, na kojem se pojavljuje Eddie Vedder iz Pearl Jama, što o njima kaže Zack de la Rocha, koje spotove je za bend snimio redatelj Gore Verbinski (“Pirati s Kariba”, “Krug”) i koja je jedina njihova ploča sa zlatnim statusom prodaje. Nadasve interesantni podaci.
Suprotno prvostečenome dojmu koji ime i logo benda nameću, Bad Religion nisu puki anti-kršćani – oni su anti-establišment bend. Sve ono što ograničava pojedinca u mišljenju i izražavanju i propisuje način razmišljanja, a ponajviše religija, oni to proispituju. Upadljivi prekriženi križ učinio je svoju svrhu i stvorio pozornost/odbojnost.
Svojim intelektualnim, znanstvenim i emotivnim pristupom u kombinaciji s melodijama, harmonijama i srednje-brzim punkom od 1979. na poganje potiču sive stanice mozga isto koliko i smrdljive noge punkera pred binama. Ljudi se kunu kako su više naučili u njihovim albumima, negoli u školi, a teme koje su obrađivali ’80-ih itekako su aktualne danas (npr. “Food on your table is more plastic than protein and your intellect depends on your TV”, 1989.). Nisu posebno zabavni, ne psuju, nisu agresivni, a uz njihovu muziku prikladnije je kontemplirati svijet, ispijati kavu i čitati knjigu negoli piti pivo naglavačke. Tematike pjesama su filozofske, religijske, duhovne, socijalne, političke, znanstvene, ali i osobne.
Kao glazbene utjecaje navode The Beach Boyse, Elvisa Costella, Black Flag i folk glazbu općenito, ali kako su momcima jedni od uzora i The Beatlesi, mozak i srce benda, Greg Graffin i Brett Gurewitz, nazivani su McCartneyem i Lennonom punka i oni su u nešto većem fokusu od ostalih članova.
Greg Graffin, pjevač, je sveučilišni profesor na UCLA i stručnjak u područjima antropologije, geologije, evolucije i zoologije iz koje ima doktorat sa sveučilišta Cornell. Iza sebe ima pet knjiga. Njegovi tekstovi su nerijetko profinjeni i prožeti izrazima i riječima koje se ne koriste u svakodnevici, a za bolje razumijevanje istih uz preslušvanje diskografije preporučam rječnik. Koliko god mislite da dobro znate engleski, iznenadit ćete se. Osim toga Greg ima i uspješnu solo karijeru, a po čovjeku je i nazvana fosil ptice.
Brett Gurewitz je osnivač jedne od najvećih nezavisnih izdavačkih kuća Epitaph, za što je nagrađen za doprinos muzici. Prvotno osmišljena etiketa samo kako bi formalno mogli izbaciti Bad Religion albume, s godinama je iznjedrila ponajbolja izdanja bendova poput The Offspring, Rancid, Millencolin i mnogih drugih perjanica žanra. Izbivao je iz benda nekoliko godina, ponajviše zbog problema s ovisnošću, a njegov povratak u bend početkom 2000.-ih izvukao je Bad Religion iz izglednog kraja karijere. Njegove su pjesme više emotivnog naboja s intelektualnim obrubom, pod utjecajima književnih autora poput Dostojevskog i Kerouaca. Brett je zadužen za hitove i pjesme koje se tu i tamo odvrte na radiju.
Pošto Bad Religion evolucija traje više od tri desetljeća i uzevši u obzir kako sam prekrdašio s uvodom, koristit ću svaki studijski album, jedan DVD i jedan EP te ću bit kratak kod opisa. Napomenut ću kako za mene ovdje postoji samo jedan objektivno loš album, pa krenimo s njim.
Iako pjevaju o progresu, progresivni rock i sintisajzer Roland June 6 skoro su uništili bend na samom početku. Album je sonički bio toliko drukčiji i loš da su fanovi bendu vraćali ploče, a bend fanovima novac. Basist Jay Bentley napustio je snimanje na pola prve pjesme.
Vrlo čudan album čiste produkcije koji unatoč kolaborativnosti pri njegovom nastajanju ne drži vodu. Nekoliko solidnih stvari, teško probavljiva ‘fa-fa-fa’ “Raise Your Voice” i dojam kako album nema – supstance.
Najeksperimentalniji album karijere uglavnom sporog tempa i tmurne atmosfere. Unatoč odličnoj naslovnoj pjesmi, favoritu fanova “Skyscraper” i naširoko poznatoj “American Jesus” (za koju je gore spomenuti američki redatelj snimio odličan spot) ne toliko uspješna cjelina. 
Iako naslov sugerira drukčije, ovo je vrlo osobni album koji je umalo bio čavao u lijesu za bend i posljednji koji je na svojim leđima odradio Graffin. Nakon njega odrađen je ugovor prema velikoj izdavačkoj kući čime su članovi benda napokon postali slobodni agenti, a to je, pokazat će se, bilo od velike važnosti. Muzički puno dinamičniji od prethodnika.
Prvi uradak sa solo Graffinom za kormilom, dok je mali od palube na gitari bio Brian Baker koji je pomogao snimiti četiri pjesme i odradio par odličnih solaža. Ovdje je započela serija ispoliranijeg zvuka, ali sve u svemu najbolji uradak za Bad Religion bez Bretta, a ovdje se nalazi i “Cease”, jedna od najljepših stvari diskografije, pogotovo u akustičnoj ili klavir izvedbi.
Ima nešto tako neodoljivo kad Bad Religion svira tradicionalne božićne pjesme, naročito “Little Drummer Boy”. Dio prihoda od prodaje ovog albuma išao je žrtvama svećeničkog zlostavljanja.
Prvo studijsko izdanje za Atlantic, posljednje s Gurewitzom (vratit će se on), prvo i zadnje klasificirano Gold (minimum 500 tisuća) za prodaju u Americi i najrokerskiji, tj. najmanje punkerski zvuk, vjerojatno zahvaljujući producentu Andyu Wallaceu (RATM, Slayer, The Cult, Faith No More, System Of A Down…). Najmainstream album i album s kojim se Bad Religion počeo vrtiti na radiju.
Navodni povratak korijenima donio je ekspres pjesme “52 Seconds” i “Murder”, dok ostalih 14 pjesama nije toliko korijenasto. Vrlo catchy zvuk, iako na trenutke kompresiran. Deluxe izdanje ovog albuma ima nekoliko akustičnih brojeva, što je prema mojem sazanju prvo službeno akusticiranje, koje, usput, zvuči fantastično.
Vrlo ugodan i informativan presjek karijere s hrpom odabranih pjesama, intervjuima s članovima benda i fanovima, spotovima i lirikom. 
Iako nije sve s ovim počelo, ovo je prvi dugometražni uradak i najhardcore album. Tada samo ljuti tinejdžeri skovali su mračan album koji je imao ono nešto. Zvuk je autentičan za osamdesete, ali itekako slušljiv. Pravo osvježenje kad istražujete evoluciju benda poput ovog, a ovo je rekao Zack De La Rocha iz Rage Against The Machine: “Prvi put sam čuo ovaj album 1985., imao sam 15 godina i sjećam se tih crteža Danteovog Pakla i crvenog Los Angelesa na coveru i bio sam malo prestrašen. Taj je album bio drukčiji od ostalih punk albuma, pomalo gotički, kao injekcija tužne istine. Definirajući trenutak za mene”
Aktualna ploča od čijeg je izlaska prošlo četiri godine i nešto za što sam bend kaže kako će teško nadmašiti. Pravi povratak u formu nakon nešto sporijeg i pitomijeg prethodnika. Prvi put u cijeloj pjesmi za mikrofonom čujemo samo Bretta, a posljednji put smo pak čuli bubnjara Brooksa Wackermana koji za bubnjevima roka u The Avenged Sevenfold. 
Konceptualni album s političkim naglaskom, praktički jedini takav u karijeri, s nekoliko vokalno-instrumentalnih gostiju i par eksperimenata poput uvertire “Overture” i naelektrizirane “Beyond Electric Dreams”. U to je vrijeme aktualan bio George Bush i svi su bili ljuti, a Bad Religion se ovim itekako ekspresivno ispucao. Jedna od ljepših zatvornih pjesama – “Live Again (The Fall Of Man).
Tu su Graffin i Gurewitz emotivniji i duhovniji nego inače, ali vjerojatno ih je uhvatila fjaka zbog 30. rođendana benda. Vrlo probavljiv album koji je više za srce i dušu nego mozak, što muzički, što lirički. Punk-rock koji naginje rocku i uz par iznimki jedan od mekših i uglađenijih izdanja. “Where The Fun Is” je najmanje zabavna Bad Religion stvar.
“Generator” je imao klaunovske cipele za popuniti nakon trilogije koja mu je prethodila i u tome je uspio. Momci su uspjeli iako su se odmakli od formule. Novi bubnjar, drugi studio i namjerna promjena iznjedrila je zvuk koji je, prema mojoj procjeni, usko vezan samo za ovaj album. Tempo je sporiji, instrumenti se bolje čuju, naročito bas, a bubnjevi imaju karakterističan zvuk koji se donekle prenosi na “Recipe For Hate”. Sve prije ili poslije je drukčije. “Two Babies In The Dark” i “The Answer” su primjeri nečeg novog, sporijeg, sa zaigranijim instrumentima i više solaža. “Chimaera” je jedna od zanimljivijih pjesama zbog toga što se u njoj Greg obraća direktno božanstvu – ili čovjeku. Ili i jednom i drugom.
Feniks na kojem se bend opet udružio s Brettom i predstavio mladog i talentiranog čudaka za bubnjevima zvanog Brooks Wackerman. Bend, sada ujedinjen i oslobođen ugovora, frca energijom i kreativnošću i ovo je zapravo pravi comeback. Punk-rock s elementima pop-rock, dvije radio-friendly stvari, “Sorrow” i “Broken”, ali “The Defense” i “Epiphany” su vrhnje i trešnja ovog izdanja. Skica Umijeća prijenosa električne energije kroz prirodna sredstva, patenta Nikole Tesle iz 1900. godine, krasi naslovnicu ovog albuma.
‘Sveto trojstvo’ diskografije smjestit ću na prva tri mjesta pošto ta tri albuma u mojim ušima tvore cjelinu čiji je zbroj ipak nešto veći od njenih dijelova. “Against The Grain” ima dvije pjesme više i traje gotovo deset minuta više od svakog od dvaju prethodnika i nudi nešto više materijala, tehnike, igranja (“Anesthesia”) i soliranja što je jasno slušljivo od uvodne stvari “Modern Man”. Ovo im je prvi album prodan u više od 100 tisuća primjeraka.
Jedna od najpoznatijih trilogija punka započela je sa “Suffer”, utjecajnim albumom koji je probudio i u jednu ruku revolucionirao žanr. Fat Mike iz NOFX-a za “Suffer” kaže kako je to ploča ”koja je promijenila sve’ i teško da će neka lista najutjecajnih punk albuma proći bez njega. Veće od “Suffera” je njegova ostavština.
Na energetski pogon prethodnika stiže “No Control” i pokazuje kako “Suffer” nije bio slučajnost. Dvije pjesme kraće od minute, pokoja dulja od jedne, niti jedna ne prelazi 2:44. Raspoloženje je trijezno, ali uzbudljivo. “You” je najpoznatija pjesma cijele diskografije, a taj status može zahvaliti kasnim 1999. godini kada se pojavila u video igri “Tony Hawk’s Pro Skater 2”. U toj pjesmi se također nalazi i citat jedne pjesme The Beatlesa. Za današnje pojmove i navike siroviji zvuk i vokal “No Controla” i cijele trilogije, zapravo, nije nešto što mnogi preferiraju, ali ovo je jedan od najsavršenijih albuma u nesavršenstvu punka…
“Questions that besiege us in life
Are testament of our helplessness
There’s no vestige of a beginning, no prospect of an end
When we all disintegrate it will all happen again”
– No Control, 1989.
