Albumi Arcade Fire: od najgoreg do najboljeg

954

Kad pričamo o najvećim indie bendovima koji su nastali u novom mileniju, Arcade Fire zaslužuju mnogo pažnje jer su sa svojim albumima dobro prodrmali scenu.

Počeci benda sežu još u 2001. kada su osnovu benda činili Win Butler i Josh Deu koji je otišao iz benda krajem 2003., a nakon toga okosnicu benda čini bračni par Win Butler i Régine Chassagne, zajedno s Winovim bratom Willom, Richardom Reedom Parryem, Timom Kingsburyem i Jeremyem Garom.


Ovaj mnogobrojni bend uživo ima još nekoliko dodatnih članova, što im daje mogućnost izvedbe vrlo kompleksnih melodija koje su složili unutar četiri zida studija. Za potrebe snimanja pjesama, nisu imali problema niti s ‘okupacijom’ crkve, stoga ne čudi da oduvijek imaju jedan poseban štih koji ih izdvaja od mnogih drugih bendova.

Muziku podržava

Uzori su im poprilično šareni jer se ne libe uzeti i tradicionalne srednjovjekovne instrumente, a sve je opet blisko glazbenom pop-rock svijetu zadnjih nekoliko dekada. Kada u obzir uzmemo i njihovo geografsko porijeklo (SAD, Kanada, Haiti…), ne čudi da imaju toliko ideja u poigravanju s melodijama i ritmovima.

Ako njihovu karijeru sagledamo u globalu, tri albuma spadaju u sam vrh kako indie, tako i cjelokupne diskografije novog milenija i s time su čvrsto zakucali svoju poziciju na sceni. Dojam jest kako sa svakim novim izdanjem naprave korak unazad, ali to je u neku ruku i logično, jer ne žele se ponavljati, pa na svakom albumu istražuju nešto novo. S tim istraživanjem opet nisu napravili ništa katastrofalno, već samo nešto slabiji album od onog na što su navikli fanovi od njihovih početnih studijskih albuma.


6. “The Reflektor Tapes EP” (2015.)
Prilikom izdavanja deluxe edicije posljednjeg studijskog albuma “Reflektor”, bend je nadodao pjesme koje se nisu uspjele naći na spomenutom albumu. Kad se preslušava “The Reflektor Tapes EP”, jasno je i zašto ove pjesme nisu uspjele pronaći svoje pravo mjesto, budući da su znatno slabije od onoga što se prezentiralo na albumu. Ipak, nije sve završilo toliko loše jer se i na ovom kratkom EP-u nalazi bolna “Crucified Again” koja atmosferom najviše odgovara prvom albumu “Funeral”, a melodijski “The Suburbs”.


5. “Reflektor” (2013.)
Nakon niza sjajnih albuma, bend se zaželio promjena, pa su nove motive pronašli u elektronskoj glazbi. Istoimeni singl “Reflektor” najavio je odlične stvari, činilo se da se bend jako dobro zabavljao prilikom snimanja i da je uspio napraviti novi iskorak u svojem stvaralaštvu. Ipak, nakon izlaska albuma pokazale su se i mnoge mane. Album je jednostavno predugačak (dvostruki je) s nekoliko hidden trackova, ali ono što je najvažnije, “Reflektor” je prepun uspona i padova, jer nakon neke odlične stvari dolazi (bit ću blag s izrazom) prosječna i tako u ‘nedogled’. Ono što su s ovim albumom dokazali je da su vrhunski zajebanti, da se vole šaliti i na svoj račun, te da im nije problem odmaknuti se iz sigurne zone koju su imali s početna tri, odnosno posebno prva dva, albuma.

4. “Arcade Fire EP” (2003.)
Da se sprema nešto veliko, dalo se naslutiti s najavnim bendovskim EP-om kojeg su izdali u svojoj nakladi još 2003., a kada su potpisali ugovor s Merge, EP je iznova izdan dvije godine kasnije. Pjesme su već tu imale jednu grandioznost, ali im je možda iz današnjeg rakursa nedostajalo ‘malo boli’ zbog kojeg je prvijenac toliko iskočio, ili nečeg drugog što se najbolje osjeti s “No Car Go” koja je reizdana u drugom aranžmanu na “Neon Bible”. Bilo kako bilo, “Arcade Fire EP” je vrlo zaokruženo djelo koje je moglo navijestiti odlične stvari koje su slijedile.


3. “The Suburbs” (2010.)
Kad smatraš da si napravio sve što si mogao u jednom žanru, u ovom slučaju baroque popu, najbolje je napraviti korak ili dva dalje i ne ponavljati se. Upravo toga su se držali i Arcade Fire kada su na trećem albumu zvukovno iznenadili jer su se u potpunosti odmakli od onoga što su do tada radili. ‘Skice iz predgrađa’ su većinom nostalgičnih melodija koje su bliže klasičnom rock zvuku pomiješanom s americanom uz poneki bljesak koji daje dinamiku (tu ponajprije mislim na “Month of May”). Album je vrlo zaokružena cjelina i sluša se s lakoćom, te je zacementirao bend kao jedno od najvećih imena koje je indie scena izbacila u novom mileniju.


2. “Neon Bible” (2007.)
U to kratko vrijeme oko izlaska “Neon Bible”, nekoliko indie rock albuma je došlo na vrh ili blizu vrha Billboarda (The Shins, Modest Mouse, Arcade Fire…), pa je ispalo da su Amerikanci tada počeli shvaćati indie rock. Biblija često zna biti motiv mnogim glazbenicima, a Win je pronašao inspiraciju u TV propovjednicima koji se bogate na račun vjernika. Ipak, album nije ispao vjerski, već još jedan klasik indie rocka u kojem je sve perfektno posloženo s nizom bezvremenskih pjesama. Album je većinom sniman u novopreuređenoj crkvi, pa je jednom dijelu pjesama i dobrodošla ta monumentalnost, a najviše je pogodovala skladbi “Intervention” koja je postala jedan od najvećih hitova benda i stup svakog njihovog nastupa.


1. “Funeral” (2004.)
Postoji fama da se mnogi autori traže na debi albumima, pa ako je tako, milenijskim indieanerima možemo čestitati, jer su većinom radili najbolje albume odmah na startu karijere (par primjera su The Strokes, The Killers, Editors, Franz Ferdinand…). Arcade Fire su tako sa svojim prvijencem zakucali s grandioznim pjesmama koje su nastajale u vrijeme kada su članovi benda ostajali bez najbližih rođaka, pa ne čudi što je album u konačnici dobio i ovo ime. Ipak, pjesme nisu toliko pesimistične, iako se poprilično osjeća mračna atmosfera u njima, već su bombastične i udaraju na prvu, pa ne čudi da je i danas, nakon toliko godina i albuma, dobar dio pjesama i dalje na set-listama za live nastupe. Od uvodne “Neighborhood #1 (Tunnels)”, bend uvlači slušatelja sve dublje i dublje, te je vrlo teško ostati ravnodušan na prezentirano, pa brojne nagrade za najbolji album godine stoga (ili su uvijek u tim izborima bili blizu vrha). Ovo je temelj i najbolji album Arcade Firea, u to nema nimalo sumnje.

Muziku podržava