Ahmed Abdullahi Gallab (nakon koncerta koji je ovo ljeto održao u Zadru) sa svojim je bendom u zagrebačkoj Močvari gostovao drugog dana Eletronic Beats Festivala.
Iza sastava Sinkane krije se frontmen, autor i glazbenik Ahmed Gallab – cijenjeni studijski muzičar podrijetlom iz Sudana, rođen u Engleskoj, a odrastao u Americi, koji svojim glazbenim izričajem spaja krautrock, free jazz, dub reggae i funk rock, a sve isprepliće s elementima sudanske glazbe. 
Uz Gallaba, Sinkane čine Jason Trammell na bubnjevima, basist Ish Montgomery te gitarist Jonny Lam. Gallab je svoju glazbenu karijeru gradio kao session muzičar i multi-instrumentalist svirajući u live postavama bendova kao što su Caribou, Of Montreal, Yeasayer i LCD Soundsystem, a bio je i arhitekt supergrupe Atomic Bomb (koji su izvodili glazbu nigerijskog funk glazbenika Williama Onyeabora).
Sviraš puno instrumenata. Koje si naučio svirati u glazbenoj školi, a u kojima si samouk?
Pohađao sam satove bubnjeva, a sve ostao sam naučio svirati sam. To su gitara, bas gitara, klavijature i dosta stvari baziranih na elektronici.
Pročitala sam da oba tvoja roditelja predaju na fakultetima. Jesu li bili tužni kada si se ti umjesto da predaješ odlučio baviti glazbom?
Ne, uopće. Dapače, bili su mi podrška, iako su htjeli da se bavim nečim drugim što je i razumljivo jer glazba baš nije neki pouzdan odabir koji ti jamči uspjeh. Možeš otići na fakultet, studirati pravo i postati odvjetnik i znati da će ti to donijeti dobru zaradu. Sve što trebaš napraviti kako bi taj cilj i postigao je biti dobar na faksu i postati dobar odvjetnik. To je s glazbom poprilično nemoguće i mislim da ih je uplašilo to što sam odabrao taj nesiguran i zbunjujući put. Ipak, sretni su zbog toga što se bavim nečime što zaista volim. A da je to glazba spoznao sam već s 11 godina kada sam odsvirao svoj prvi koncert.
Što bi radio i čime bi se bavio da nisi glazbenik?
Ne znam jer mislim da ne bih mogao raditi ništa drugo osim baviti se glazbom. Kada sam odrastao nekako sam mislio kako bi bilo jako zabavno biti učitelj. U mojoj je obitelji troje djece. Ja sam najstariji, a oduvijek sam htio imati starijeg brata ili sestru koji bi mi mogli pomoći, naučiti me nečem novom i biti mi mentori. To nikada nisam imao, a zaista bi htio biti taj netko drugima. Da, biti učitelj bi bilo zabavno, ali ne znam bi li bio u stanju ući u tu rutinu buđenja svaki dan u isto vrijeme, odlaska na posao i dolaska doma. Više nekako volim kreirati vlastiti raspored i kontrolirati ga. Naravno, nije da sad nemam nikakav raspored jer su koncert i tonska proba u određeno vrijeme pa su tu i intervjui… Ipak, svaki dan je malo drugačiji, ali izgleda otprilike ovako: budim se oko 10 ili 11, nakon toga tuširanje pa kava i onda sjedam u auto i dugo se vozim da bi došao u klub i dugo sjedio i čekao, nakon toga nešto pojedem pa odradim nastup i onda odem spavati. Naravno, nakon toga sve opet ponovim.
Kao glazbenik si surađivao s Eleanor Friedberger, Caribouom, of Montrealom, Born Ruffiansima i Yeasayerom. Reci mi nešto više o tim suradnjama i kako je do njih došlo…
Caribou sam gledao i slušao na koncertu 2007. godine i na tom sam im koncertu dao svoj prvi demo album – naravno, bio je to sprženi CD na kojem su flomasterom bili ispisani moj email i ostale osnovne informacije. Nakon par mjeseci Dan Snaith mi se javio i rekao kako mu se sviđa moja glazba i kako je uživao slušajući ju te kako bi mu bilo drago da im ponovno dođem na koncert. Sudbina je htjela da imaju koncert baš u mom gradu i pitao sam ih možemo li svirati s njima kao predgrupa. Dan je odgovorio da pa sam dao otkaz na poslu koji sam radio i posvetio se spremanju i vježbanju za taj nastup. Ipak, sve je bila poprilična katastrofa, ali i oni su doživjeli svoju katastrofu u vidu toga da je njihov bubnjar slomio ruku pa su pitali mene mogu li ga zamijeniti.
Odletio sam kako bi se sastao s njima, naučio svirati njihove pjesme i kroz to upoznao i sve ostale: of Montrealsu me vidjeli kako nastupam s Caribouom i pitali me bi li im se htio pridružiti, Yeasayer isto tako… Born Ruffians su s nama bili na turneji i pitali me bi li im se pridružio… Dakle, sve se zapravo dogodilo potpuno slučajno! Jednostavno mi se jako posrećilo. To je bilo prije skoro osam godina, a da se to nije dogodilo ne znam bi li danas uopće bio ovdje gdje jesam, bi li mi se pružile iste prilike, bi li bio u mogućnosti preseliti se u New York i tamo stvarati karijeru… Da, ekipa iz Cariboua mi je stvarno puno pomogla!
Do sada si izdao pet albuma. Što oni odražavaju? Bi li, iz današnje perspektive, na onom prvom i 2007. godine nešto napravio drugačije?
Moji albumi reflektiraju moje trenutno stanje. Tako je i taj iz 2007. odražavao mene kakav sam bio tada. Ne inspiriraju me općenite stvari kao što je ljubav ili nešto tome slično. Moja glazba odražava mene kao ljudsko biće i ono čime se trenutno bavim sam sa sobom te kako rastem kao ljudsko biće. Tako su recimo prva dva albuma bila odraz toga da sam prvi put nešto radio sam bez ičije pomoći. Tada sam imao osjećaj da nešto jednostavno trebam napraviti bez obzira što to bilo i bilo to dobro ili loše. Jednostavno sam nešto trebao snimiti kako bi rekao da je to moje. Neki proces se odvijao na način da bi snimio album pa ga poslušao i znao što na onom idućem trebam napraviti drugačije.
Dakle sve se više-manje baziralo na principu pokušaj-pogreška. Tako sam zapravo najviše i napredovao. Pogotovo sa zadnja dva albuma “Mars” i “Mean Love”. Naime, četiri godine nisam stvarao vlastitu glazbu nego svirao s drugim bendovima te od njih na taj način učio. To sam znanje zatim prenio i na svoju glazbu. Bilo je to kao da idem na fakultet. Novi materijal je na čekanju jer smo u 14 mjeseci odsvirali 166 koncerata. Drugim riječima izdali smo album i odmah krenuli na turneju. Jednostavno nisam imao vremena za ništa osim koncerte. Ipak, sad imam jako puno novih ideja koje ću pretočiti u novi album na kojem počinjem raditi čim završimo s ovom turnejom. Uvijek se trudim spajati različite glazbene kulture i ljudima nuditi taj novi zvuk. I to bez obzira na činjenicu da ljudi većinom danas žele i slušaju jednostavne (pop) pjesme i ritmove. Bilo kako bilo, očekujte novi materijal nekad iduće godine.
Što radiš kada se ne baviš glazbom? Što ispunjava tvoje vrijeme kada to nisu note?
Pa volim jesti i kuhati, družim se sa svojom djevojkom… Zapravo nedavno sam imao priliku malo se odmaknuti od glazbe. Neko sam vrijeme bio jako tvrd po tom pitanju i mislio da ne radim i ne trudim se dovoljno ako od glazbe odlučim odmoriti. Zapravo sam imao i potrebu za tolikom količinom rada. S druge strane sada sam počeo uživati u odlasku na plažu, kuhanju ili čitanju knjiga. A iskreno, kada sam u New Yorku najčešće odem u jedan kafić gdje se jednostavno samo družim s prijateljima.
Predstavi nam ostale članove benda…
Jonathana Lama koji svira gitaru upoznao sam kada smo zajedno svirali u jednom drugom bendu. On je jedan sjajan, pozitivan lik koji je nasmijan, veseo i uvijek otvoren za dobru zabavu. Ish Montgomery svira bas gitaru, a s njim me upoznao naš bivši basist. Zanimljivo je to što Ish ima negdje osam službenih imena. Jako je opušten, ima dosta iskustva, a ja ga doživljavam kao staru dušu. Jasona Trammellija također sam upoznao dok smo zajedno svirali u jednom drugom bendu i on mi je najbliži prijatelj – s njim sam najviše puta proputovao svijet, on mi je najbolji prijatelj, a uz to stvarno divna osoba. Nas smo dvojica jako puno toga prošli zajedno i on mi je poput brata. Da nema njega sigurno u glazbenom smislu danas ne bi bio tu gdje jesam.
Kako odabereš pjesmu koja će biti prvi singl s novom albuma? Je li izbor prve pjesme uopće važan?
Meni se sviđa sve što napravim. Možda zvuči čudno, ali trenutno ne čujem baš prečesto glazbu koja mi se sviđa. Drugim riječima postoji taj neki zvuk koji bih želio da postoji i nekako smatram da je moja dužnost proizvesti ga ako ga želim čuti. Dakle, kada radim na nekoj svojoj pjesmi zaista uživam i slušam je poprilično često kao uostalom sve svoje albume. Kada je gotov dam ga diskografskoj kući koja onda odlučuje o tome koja će pjesma biti prvi singl. Meni bi donošenje te odluke bilo jako teško jer su mi sve pjesme s albuma jednako drage. Diskografska kuća bavi se time i nekim pričanjem priče kada je novi album u pitanju. Naravno, bitno im je da prvi singl bude jak i da zvuči pozitivno je te privuče cijelom albumu. Ali to je samo jedan mali dio slagalice jer cijelu priču zapravo priča album, a ne jedna pjesma.
Budući Sinkane planovi…
Pa plan se baviti glazbom do kraja života. Jako se veselim povratku kući i druženju s prijateljima. S turnejom po SAD-u završavamo krajem studenog nakon čega se posvećujemo novim idejama i albumu.
