Admir Čulumarević, oto-motor Starigrad Paklenica Film Festivala: “Glazbeni dokumentarci postali su obvezna literatura filmaša i glazbenika”

2717

Svega par dana dijeli nas od početka prvog izdanja Starigrad Paklenica Film Festivala (SPFF).

Ovaj prilično ambiciozan festival posvećen je isključivo glazbenom dokumentarnom filmu, pa će u šest dana održavanja biti prikazano 25 dokumentaraca, inozemnih i domaćih. No, osim što u glazbenom smislu festival ide do(i)sta široko – od The Beatlesa do Vlade Divljana, od Leonarda Cohena do Joy Divisiona i sevdaha – posebnost festivala je i njegova lokacija: prekrasna divljina Nacionalnog parka Paklenica, u kojem će se odvijati sve projekcije. Kako je došlo do zamisli i realizacije ovako atraktivnog projekta, upitali smo direktora festivala, Admira Ćulumarevića.

Kada bi se nekome SPFF trebao predstaviti u pet riječi, izgledalo bi to otprilike ovako: ‘glazbeni dokumentarci u nacionalnom parku’. Budući da obje sintagme zaslužuju posebnu pažnju, krenimo redom. Otpočinjati novi festival u ovako zaguljenom, recesijskom vremenu – u kojem su nažalost izgubljeni vrlo renomirani i značajni festivali poput N.O. Jazz Festivala ili Žednog uha, barem za sljedeću godinu – čini se poslom koji graniči s harakirijem. Vaša ekipa je, međutim, krenula s jednom poprilično specijaliziranom pričom. Otkud ideja za festivalom dokumentarnih glazbenih filmova, i to baš u ovakvoj godini?
Ovo je sjajan uvod. No, prije nego odgovorim na vaše pitanje moram reći da se apsolutno slažem s konstatacijom da se sve odvija u strašno teškoj godini. Mislim da nije u pitanju samo financijska kriza kao takva, smatram da je kriza više pitanje našeg mentalnog stanja.

Srećom po nas, još uvijek postoji znatan broj ljudi koji su opredijeljeni podržati projekte poput našeg festivala i mi im zaista od srca zahvaljujemo. Sama ideja festivala potekla je od činjenice da sam osobno fan i filma i glazbe, a glazbeni dokumentarac je žanr u kojem sam oduvijek uživao i još se k tomu prometnuo u posljednje vrijeme u nešto što bih nazvao ‘must have’ i za filmaše i za glazbenike.

Nije li u takvoj koncepciji festivala ipak postojao određeni rizik? Ipak je, naime, riječ o jednom užem segmentu ukupnog dokumentarnog žanra, zbog čega se može pretpostaviti da će zahvatiti ipak jedan uži dio doku-publike… A osim toga, u Hrvatskoj već postoji značajan broj festivala posvećenih filmu – od vinkovačkog DORF-a i ZagrebDoxa, pa do Tabor film festivala i vrlo popularnog Motovunskog festivala koji je završio prije svega nekoliko dana. Postoji li, u tom smislu, opasnost zasićenja publike filmskim festivalima općenito?
Ovo je pitanje koje zaista volim. Krenuo bih od kraja. Ne mislim da publiku bombardiramo festivalima reda radi jer je filmska umjetnost toliko žanrovski raznolika da će svaki od postojećih, ali i onih festivala koji će se u budućnosti pojaviti, vrlo lako pronaći svoj put do publike.

Drugo je pitanje koliko ljudi danas imaju mogućnosti pratiti baš sve što ih zanima. I da se vratim na početak vašeg pitanja, uvijek postoji određeni rizik za sve što radimo u životu, ali tko ne riskira taj niti ne profitira. Ovdje pod profitom mislim prvenstveno na broj mladih koje stimuliramo da stvaraju i da izražavaju svoju kreativnu energiju.

Muziku podržava

Mislim da smo ispunili svoju zadaću samom činjenicom da će naši domaćini u Starigradu imati priliku barem na tjedan dana imati kino doma uz opasku da smo pred sve nas postavili cilj razvoja ovog projekta i kao turističkog proizvoda.

Spomenuli smo DORF. Vinkovački festival dokumentarnog rock-filma po svemu je najbliži SPFF-u, a ujedno je bio i prvi festival glazbenih dokumentaraca u nas. Je li višegodišnje održavanje DORF-a u više gradova bilo od značaja pri razmatranju organizacije SPFF-a? Doživljavate li DORF kao svojevrsnu konkurenciju?
Ma ne, upravo suprotno. Upravo smo od našeg prijatelja Tonija Šarića, direktora DORF-a dobili prve komplimente i otvoreni poziv za suradnju. Ove godine nismo napravili ništa zajedno, ali vjerujem kako u narednim godinama zasigurno hoćemo.

Vratimo se na drugi dio prvog pitanja, a to je lokacija. Ona možda i prva upada u oči kad se spomene SPFF. Projekcije će se odvijati unutar samog nacionalnog parka Paklenica, jednog od naših najvećih prirodnih ljepota. Kako ste uopće došli na tu ideju, i gdje će se točno projekcije održavati? Drugim riječima, hoće li za pristup projekcijama, osim ulaznice, publici možda trebati gojzerice i čaj s rumom u termosici? Što će biti s prikazivanjima u slučaju lošeg vremena?
Ništa čaj, ništa teška oprema, samo ljetna varijanta, gledatelji mogu biti mirni. U slučaju lošeg vremena osigurane su rezervne lokacije i gledatelji će dobiti konkretne upute gdje i kako, tako da nitko neće propustiti niti jedan film u slučaju lošeg vremena.

A lokacije su zaista impozantne i iako se nalaze u samom Nacionalnom parku itekako smo vodili računa da ne dođe do narušavanja flore i faune, te smo kina tako i postavili uz sve stručne konzultacije s vodećim hrvatskim znanstvenicima. Možemo biti mirni i sigurni da će i publika osjetiti spoj veličanstvene prirode i umjetnosti i u Velikoj i u Maloj Paklenici.

Nije li organizacija festivala u nacionalnom parku nemjerljivo zahtjevniji i teži posao za organizatore? Trebalo je ishoditi dozvole, organizirati projekcijski prostor u zaštićenom prirodnom području… Kako su tekli ti administrativno-tehnički procesi? Jeste li tijekom proteklih mjeseci ikad požalili zbog ambicioznosti lokacije?
Ne, upravo zbog toga što smo bili svjesni da nema smisla narušavati prirodni balans odlaskom u same kanjone, a morali smo voditi računa da s minimalno tehnike istaknemo ljepotu lokacije. Mislim da smo svi zajedno kroz protekle mjesece došli do najboljih rješenja koja će publici pružiti nezaboravan doživljaj.

Zadržimo se još malo na uputama za korisnike. Što mora napraviti netko tko se odluči doći na vaš festival, jednom kada stigne do Starigrada? Kako je organiziran smještaj i što ukoliko se netko ne odluči biti smješten u službenom hotelu festivala, koji je ipak za nešto dublje džepove? I koliki je, u tom smislu, kapacitet festivala?
Upute su vrlo jednostavne, treba se samo odlučiti doći, nakon toga sve je jednostavno. Premda smo u srcu turističke sezone smještaja, pogotovo individualnog ima možda ne previše, ali ga ima, te gosti mogu biti mirni i sigurni da će pronaći smještaj za svačiji džep. Nakon tog ostaje slijediti informacije o ulaznicama i projekcijama koje se mogu dobiti od festivalskog centra u cafeu Moka do praktički svakog ćoška u mjestu. Znači, kad ste jednom tu, više nema neke velike brige što i jest naš odnos prema svakom ljubitelju filma i glazbe.

Sâm program festivala vrlo je raznolik: kako smo već pisali u našoj najavi, spektar se kreće od Beethovena do Crnog zuba, uz značajan broj hrvatskih premijera. Je li tendencija festivala otvoriti nišu za što više glazbenih stilova, po sistemu ‘iz svakog džepa ponešto’ ili se naprosto poklopilo da je aktualna produkcija sama po sebi otišla u takvu širinu?
Aktualna produkcija u svijetu pokriva zaista sve segmente glazbenog djelovanja, ali osim toga, naš cilj je bio odabrati i filmove o glazbi i glazbenicima koji će dokumentaristički prikazati određene životne priče kroz prizmu socijalnog, fenomenološkog pa ako hoćete i političkog trenutka u kojima su nastajali. Vjerujem kako smo, a ponajprije selektor Zoran Pezo, napravili sjajan posao pogotovo za ovu nultu, pionirsku godinu.

Dojam je kako festival ipak ima stanovitu komercijalnu komponentu: tu su ipak Bajaga, Severina, Gibonni, pa čak i Toše Proeski (makar izvan konkurencije)… Ne čini li vam se da bi to festivalu moglo prišiti etiketu primarno ‘mainstream’ manifestacije, što bi moglo baciti u drugi plan njegov ukupni domašaj?
Slažem se s vama, ali zato i jesmo većinu filmova koje ste spomenuli stavili izvan konkurencije, u regionalni program ponoćnih premijera i to je u kombinaciji s filmovima iz natjecateljskog dijela programa garancija da bismo odabirom mogli zadovoljiti i najzahtjevniju, ali i onu širu publiku pri čemu moram reći da filmovi poput filma “Toše – The Hardest Thing” zaista imaju i onu potrebnu dramatsku komponentu i ispričani su na vrlo uvjerljiv način.

Što biste izdvojili kao umjetnički značajne projekcije festivala, koje publika ne bi trebala propustiti neovisno o osobnim ukusima?
Smatram da se nikako ne bi smjelo propustiti “How the Beatles Rock the Kremlin” Lesliea Woodheada, “In Search of Beethoven” Paula Grabskog, “El Sistemu” Paula Smacznya i Marie Stoedtmeier, uz već višestruko nagrađivani “Sevdah” Marine Andree Škop. Ne bih ovim isticanjem želio umanjiti vrijednost drugih filmova, upravo suprotno, zaista vrijedi pogledati cijeli program festivala.

SPFF ima i počasne goste: Arsena Dedića i Lesliea Woodheada? Kako je izbor pao na baš njih dvojicu? Treba napomenuti i da Woodheadov film otvara festival tijekom kojega će biti prikazan i “Brod u boci”, dokumentarac o Arsenu…
Da, imamo dva VIP gosta, Woodheada i Dedića, jednog redatelja i Dedića koji je toliko skladao za film da bismo danima mogli nabrajati sve radove. Leslie Woodhead je čovjek koji je davnih 60-ih godina prošlog stoljeća snimio prvi dokumentarac o The Rolling Stonesima i njihovom nezaboravnom koncertu u Hyde Parku, ali i redatelj, dokumentarist kojeg bih svrstao u vrh BBC-ijevih dokumentaristčkih perjanica. Arsen je pak u sjajnoj formi što je prepoznao i mladi redatelj Mirko Duić i napravio lijepu priču koju svakako treba pogledati.

Budući da je Muzika.hr specijalizirani glazbeni portal, moram vas pitati i o koncertima koji će svaku večer pratiti projekcije. Osim TBF-a, koji će svirati na samom otvorenju, koga treba još izdvojiti i gdje će se koncerti održavati?
Odlučili smo se zaboraviti na krizu s kojom smo otvorili ovaj razgovor i ponuditi gostima festivala i Starigrad Paklenice potpuni užitak da ovaj filmski tjedan bude stvarna fešta za sve poklonike filma i glazbe. TBF će otvoriti koncertni dio na samom otvorenju festivala, a slijede, ne nužno ovim redom, Flyer, dubrovački Valetudo, zadarski Black Coffee, sjajni KillingJazzHardCoreBaby iz Travnika, zagrebački Disident, te za sam kraj Arsen i Matija Dedić. Koncertna zbivanja bit će besplatna za sve i smještena su na starigradskoj rivi Bikariji.

Festival počinje 8. kolovoza, stvari polako ulaze u završnu fazu, pa mislim da možemo govoriti i o konkretnim brojkama. Koliko publike očekujete? Je li odaziv publike u skladu s vašim očekivanjima?
Publika je od samog početka dobro reagirala na ideju ovakvog festivala i nadam se da će se ta reakcija potvrditi i kroz posjećenost svim projekcijama i koncertima. Ovdje moram istaknuti i iznimni interes medija kako iz Hrvatske tako i iz inozemstva, preko 40 ekipa je akreditirano za festival i zaista mislim da je SPFF nešto što ne bi trebalo propustiti. Naravno, uz duboku zahvalu svim pokroviteljima i sponzorima bez kojih ovo ne bi bilo moguće.

Što biste poručili onima koji se još premišljaju oko dolaska na SPFF?
Slogan ovogodišnjeg SPFF-a je ‘The Beginning of Beautiful Friendship’ i mislim da je to jasan poziv svima da nam se pridruže u Starigrad Paklenici.

0 Shares
Muziku podržava