Adastra – Pusti

217

Dižemo silne zidove
Svojih ego tripova
A iza njih smo usamljene skitnice

Najgore je kad desi se
Da u trenu nestane
Ono što gradili smo
Sad je prazan hram

Kako se lako odreći
Jedni drugoga,
Sve svete stvari
Danas ništa ne znače

Muziku podržava

Negdje u tami prkosi
Pravednik koji doziva
Vjetar što utjehom će izbrisati bol

Pusti nek misle što hoće

Opet prkosim u tami
Ovog puta nema vraćanja
Ja sam pravednik ovo su nepravedna sjećanja
Pamtim sreću koja traje duplo manje
Malo procvjeta pa se pretvori u sranje
I kad postanem pric drugi dan sam opet žaba
Umoran i nemoćan ko neka stara baba
Sve je usporeno opet osjećam se grogi
Sve što boli u trbuhu mi se se zdrobi
Odbijam bit provociran
Odbijam bit iznerviran
Odbijam bit drogiran, pijan, izoliran
Zašto više nismo ljudi dobre volje?
Zašto naše ne valja a tuđe je bolje?
Zašto sve što raste mi režemo u korijenu?
Zašto nepromjenjivi obećavaju promjenu?
A svijet je nekad lijep kada gledam ga takvog
Na njemu nema dosta hrane al

Ima metak za svakog

Zašto dižu se zidovi stvoreni iz boli
I tko su svi ti umjetni idoli?
Govore sorry kad za milost se moli
A reklame im govore kako se živi i voli
Zato opet opet idem nazad
Duboko ispod
Dublje nego ikad gdje visoko je pod
I bit će mi dobro
Sve nevažno proć će
A do tada puštam ih nek misle šta hoće
PUSTI

Pusti nek misle što hoće

Ispravi tekst

0 Shares
Muziku podržava