Prije desetak godina Liars su bili veliko otkriće i nada za jedno od vodećih mjesta alternativnih bendova novije generacije. U međuvremenu je hype splasnuo, ali bend se ne da i dalje fura svoju spiku.
Liarse je vrlo teško žanrovski definirati jer često skaču iz eksperimentalne glazbe u noise, pa se preko dance punka i art rocka vraćaju post punku, a to je možda i glavna mana benda što se prečesto mijenjaju.
Nakon odlično prihvaćenog “They Threw Us All in a Trench and Stuck a Monument on Top” došao je potpuno neshvaćeni “They Were Wrong, So We Drowned“, a usponi i padovi su se nastavili sve do prošlogodišnjeg posljednjeg albuma, vrlo dobrog “Sisterworld” koji su nam i došli predstaviti na šibenskom Terraneu. 
U vrućim popodnevnim satima, debelo prije njihovog nastupa, ulovili smo u odmoru jednog od idejnih vođa benda Aarona Hemphilla da nam odgovori na nekoliko pitanja, pa evo što nam je odgovorio…
Opiši nam tvoj pogled na Liars u nekoliko riječi?
Znatiželjni, uzbudljivi, eklektični…
Vaši počeci sežu iz Kalifornije, ali karijeru ste započeli u New Yorku. Koja strana Amerike bolje pogoduje za mlade i još neafirmirane bendove?
Ne vidim neku razliku između zapada i istoka Amerike. Meni to više dođe kako okolina utječe na glazbenike i onda te to ponese u skladanju. Mislim da neki grad ne donosi neku prednost u odnosu na drugi, i Los Angeles i New York dosta su skupi i teško je živjeti u njima, posebno je teško naći mjesto za probe.
New York je slučajno ispao odlično mjesto za nas zbog iznenadnog uspjeha The Strokesa zbog čega su svi više pratili ondašnju scenu. I bez toga je New York bio jako produktivan za nas jer nismo tamo nikog znali, pa smo cijelo vrijeme samo radili i radili. S malim odmakom mogu reći da je isto tako i Berlin djelovao na nas. Nije glazbena okolina u tim gradovima utjecala na nas, mislim, gledali smo mi mnoge koncerte, ali nije to previše utjecalo na naš rad. Općenito gledajući, i New York i Los Angeles teški su gradovi za život jednog rock benda.
Kada si se već dotakao Berlina i Europe, gdje ti je ljepše svirati? Gdje su fanovi luđi?
Uvijek na festivalima ima neka luda atmosfera, bez obzira je li to Amerika ili Europa. Na festivalima je kod ljudi skroz drugačiji mentalitet, ne znam osjećaju li se tada kao da su na praznicima, ali jednostavno su opušteniji i više uživaju. Mislim da je u Europi mnogo više festivala, pa bi to bila mala prednost za nju, ali mislim da je najbitnije kako smo mi raspoloženi i kako mi sviramo. Ako smo mi maksimalno u svirci, tada fanovi uvijek jako dobro reagiraju.
Po tome ispada da ti se mnogo više sviđaju festivalski nastupi nego solo koncerti benda…
Ah, što da ti kažem, opet i to ovisi o nekoliko faktora. Svaki nastup nije jednak, mi ga uvijek pokušavamo napraviti drugačijim, te se nadamo da će publika poludjeti. To je jednostavno uzbuđenje live nastupa, nikada ne znaš kako će na kraju sve ispasti.
Znači imate sasvim drugačiji pristup stvaranju glazbe uživo na koncertima i u studiju?
Definitivno. U studiju pokušavamo napraviti album najboljim što je moguće, ali nikad ga ne pokušavamo direktno replicirati na live showovima. Kod koncerata moraš imati na umu taj materijal, ali i okruženje u kojem se nalaziš, pa ako uspiješ sve stopiti u jedno, očekuje te vrhunski provod. To su sasvim druga okruženja, skroz suprotstavljena. U studiju imaš kontrolu nad svime, dok na koncertima imaš jako malo toga pod kontrolom. Jednostavno moraš biti spreman na sve i svugdje unijeti dobru dozu eksperimenta.
Nakon prvog albuma mnogi kritičari dizali su vas u nebesa, dok su isti ljudi drugi album sasjekli do kraja. Što misliš da se dogodilo u njihovim glavama?
Stvarno ne znam… Mnogi vole taj drugi album… Ne znam što kritičari očekuju.
Koliko ti je bitno mišljenje kritičara?
Feedback naših prijatelja nam je jako bitan, a kritike… Uopće me nije briga za njih. Mislim, lijepo je kad netko cijeni ono što si ti uradio, ali uvijek isto tako postoji i netko tko ne voli tvoj rad. Uspjeli smo nekako izvući pouku iz svega toga i svakim albumom pokušavamo samostalno napraviti korak naprijed. Tu su nam najbliži prijatelji koji nam govore što bi bilo dobro promijeniti.
U to vrijeme ste imali i problema unutar benda, pa su Ron i Pat otišli iz benda. Što se dogodilo?
Nije se ništa prestrašno dogodilo, već smo imali različita mišljenja kojim smjerom Liars trebaju krenuti. Kreativne razmirice, ništa više. Događa se to u mnogim bendovima. Htjeli su raditi u tradicionalnijem bendu gdje svi rade na pjesmama, dok u Liarsima od početka Angus i ja radimo na pjesmama. I prije nego su oni došli u bend imali smo tridesetak pjesama od kojih su mnoge završile na prvom albumu. Jednostavno je bila prevelika razlika u razmišljanjima kako snimati pjesme.
Što radite s outtakesima, pjesmama koje nisu izašle na studijskim albumima? Tu si rekao da ih ima mnogo. Hoće li to jednom zgodom izaći?
Možda. Imamo stvarno mnogo materijala kojeg nismo nikad objavili. Na svakom albumu ima mnogo pjesama koje ne prežive do kraja. Ništa nije nemoguće, sve ovisi o momentu, možda se na to odlučimo uskoro, a možda nikada. Ako ćemo imati dobar razlog, ne vidim zašto to ne bismo izdali.
Zadnji album zove se “Sisterworld” i izašao je prošle godine. Što bi nam rekao o njemu? Po čemu je drugačiji od ostalih?
To bi ti meni morao reći… To ovisi od slušatelja do slušatelja. Možda netko čuje iste stvari koje smo i ranije radili i kaže da se nismo uopće promijenili, dok bi drugi mogli reći da su ovo sasvim novi Liarsi.
Je li bilo kakvih komičnih situacija tijekom snimanja?
Hmm, komičnih… Bilo je snimano na toliko različitih mjesta… Bilo je interesantno ubacivati gudače i trubače jer to nismo nikad prije radili. Bilo je vrlo uzbudljivo raditi s glazbenicima takvog kalibra. Bili smo jako nesigurni oko toga, slabo smo napisali njihove dionice, ali uz smijeh i zabavu, uspjeli smo sve to lijepo snimiti.
Prije ulaska u studio nemate gotove sve pjesme? Dosta toga improvizirate u samom studiju?
Ne, ranije sve napišemo. I to smo napisali, ali uvijek postoji faktor iznenađenja u studiju koji te ponese. Ipak, demo snimci su nam uvijek temelji kad idemo u studio.
Vratimo se malo na sam Terraneo festival koji u sebi ima ekološku notu. Postoji li nada da se zaustavi onečišćenje Zemlje?
Vjerujem da postoji nada. Ako svi naprave svoj dio zasigurno se može zaustaviti.
Kako glazbenici mogu doprinijeti cijeloj priči?
Ne više nego bilo koja druga osoba. Ne mislim da su glazbenici po nečemu posebni, ne mogu oni napraviti ništa više ili manje, pa zato ne bi trebalo gledati prema glazbenicima u nadi za odgovorom. Svi jednostavno moraju napraviti ono što osjećaju da moraju napraviti i to je to.
Jesi li malo pogledao satnicu festivala? Hoćeš li skočiti na koji nastup?
Nemam pojma, nisam još ni sa čim upoznat. Volio bih vidjeti neke bendove koje dosad još nisam nikad gledao. Čim postavimo svu opremu na stage, naravno da ću se prošetati i uloviti što više glazbe mogu. Mislim da je vrlo uzbuđujuće vidjeti nekog koga nisi imao priliku vidjeti i čuti.
Kakvi su planovi za Liarse u bližoj budućnosti?
Raditi nove stvari, nove ploče… Vrlo smo sretni da se možemo baviti ovim poslom, pa se nadamo da će to još dugo i potrajati. Iskorištavamo to vrijeme najbolje što možemo.
Voliš li biti ovako na turneji, svaki dan drugi grad?
Dio mene to obožava, a drugom dijelu je to vrlo teško. Ponavljam, sretni smo da se bavimo time, ali kao i svaki drugi posao ima i svoje mane. Nevjerojatni dar je svirati, upoznavati nove ljude i gradove…
Koji te se dio svijeta najviše dojmio?
Hrvatska (smijeh).
