Uzmemo li zajedno pojmove rock, revolucija i 20. stoljeće, sljedeća bi asocijacija bila – 1968. Godina studentskih nemira, prosvjeda za ljudska prava i protiv segregacije, ubojstva Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja donijela je mnoštvo dobrih albuma od kojih su mnogi zvučali baš kao i ta godina – revolucionarno. Sljedeća asocijacija je rečenica “revolucija jede svoju djecu”. Ovo je kratak pregled sjajnih albuma iz te 1968. koji, ako nisu “ubili” njihove kreatore, dobrano su ih uzdrmali.

1The Byrds – “Notorious Byrd Brothers”

Prvi veliki album u 1968. izdan je u prvoj polovici siječnja te revolucionarne godine. Odlikovao se prekrasnim pop-harmonijama, inventivnom upotrebom sintesajzera i prethodno nasnimljenih efekata, distorzijama, višeglasnim harmonijama, psihodelijom i country-rockom. Sve što je trebala imati moderna rock ploča – ona je to imala. Ovoj velikoj harmoniji od albuma je prethodila ogromna svađa. Byrdsi su počeli s radom na albumu u kasno ljeto 1967. Tada su bili kvartet, uigrana postava koja je već iznjedrila antologijski “Younger Than Yesterday” i tek mrvicu slabiji “Fifth Dimension”, dok su pojačani Geneom Clarkom snimili debi “Mr. Tambourine Man” i “Turn! Turn! Turn!”.

Četiri mjeseca poslije, kvartet je postao – duo. Iz sastava su otišli gitarist David Crosby i bubnjar Michael Clarke. I dok se Clarkea moglo zamijeniti boljim studijskim bubnjarom, autorski senzibilitet, pjevačko umijeće i nepredvidiva jazz-rješenja Davida Crosbyja bila su sastavni dio zvuka The Byrdsa. David se bunio protiv psihodelične obrade hita Dusty Springfield “Goin’ Back”, bunio se protiv izbacivanja vlastite pjesme “Triad”, kao i protiv obrađivanja i dovršavanja vlastite nedovršene pjesme “Draft Morning”. Kao zamjena za Crosbyja ukazao se već ranije odbjegli autorski genij Gene Clark, no on je izdržao u grupi tri tjedna, dovoljno da podari par ideja na pjesmi “Get To You” (autorstvo mu dugo vremena nije bilo priznato). Preostali članovi Roger McGuinn i Chris Hillman bili su na svom autorskom vrhuncu, usmjerivši ovaj kreativni nered prema visokim umjetničkim vrhuncima.

Što se Crosbyja tiče, David je bio donekle u pravu – “Triad” je u izvedbi grupe Jefferson Airplane postala kultna pjesma, no “Goin’ Back” i pogotovo “Draft Morning” s kompleksnim višeglasjem i psihodeličnim zidom zvuka polučile su dobre kritike. Isto tako, Crosby je poslije priznao da je u to doba počeo koristiti heroin i da tada nije bio najlakša osoba za suradnju. Osim sa Crosbyjem, band se mučio s PR-om. Antologijski single “Eight Miles High” 1966. godine bio je djelomično zabranjen zbog navodnih aluzija na narkotike, a kad su Byrdsi napisali pjesmu o speedu, “Artificial Energy” – nikog nije bilo briga. Komercijalni uspjeh je bio slabiji nego s prethodnim ostvarenjima grupe, no album je zaradio kultni status – idući put kad poslušate “Oracular Spectacular” grupe MGMT, King Gizzard and Lizard Wizard ili neku drugu hipstersku psihodeličnu ploču s početka 21. stoljeća, teško da se nećete prisjetiti nekih rješenja koje su Byrdsi patentirali 40 godina ranije.

Otprilike godinu dana je trebalo da se dvojac McGuinn – Hillman razdvoji i da šef McGuinn s nekim novim ljudima nastavi pod imenom The Byrds. No, to je neka druga priča.

2The Velvet Underground – “White Light/White Heat”

Štulić je početkom osamdesetih pjevao o smrdljivom gradu i kako je užas njegova furka. Lou Reed, John Cale, Sterling Morrison i Maureen Tucker nisu o tome trebali pjevati – to se podrazumijevalo na ovom albumu, to se osjećalo između nota. Ovo je vjerojatno najveća šamarčina tadašnjoj hippie kulturi i vjerojatno prvi briljantno neslušljiv klasik rocka: šest pjesama od kojih jedna traje 8 minuta i umjesto melodije ima čitanje teksta (“The Gift”), a druga traje duplo dulje i zvuči napola kao čitanje teksta (“Sister Ray”).

Tematika pjesama preuzeta je s divljačkih tuluma gradskih bitangi, marginalaca i propalica: droga i seksualne orgije se izmijenjuju, ponekad i unutar iste pjesme. Zvuk gitara se približio pojmu zubarske bušilice – rezak, nesmiljen, emocionalno distanciran – inspirirat će generacije bukotvoraca bilo da je riječ o punkerima s kraja sedamdesetih, noise-rocku osamdesetih ili nezavisnoj sceni devedesetih. Nirvana je povremeno izvodila “Here She Comes Now”, Peter Hook iz New Ordera je obradio “White Light/White Heat”, inspiraciju koju je Sonic Youth povukao od Velveta je gotovo suvišno spominjati, a Petea Shelleya i Howarda Devota iz grupe Buzzcocks zbližila je obostrana naklonost prema pjesmi “Sister Ray”.

Na ovom se albumu ne pamte toliko pjesme koliko opći zvuk. Škripa i provokacija su odvrnuti na najjače, kompletan zvuk sastava, u kojem se povremeno pojavljuju i klavijature, slama svojim nihilizmom i bešćutnošću, no to nije pomoglo ni albumu ni grupi da svoj izričaj približi širem slušateljstvu. Materijal za ovaj album razrađivao se na koncertima gdje se sastav mogao opušteno otisnuti u improvizacije koje bi mogle trajati vječno. Ogroman rad na pjesmama i zvuku i gotovo nikakva gratifikacija od strane publike i kritike ostavila je svoje posljedice: gitarist Sterling Morrison je nakratko napustio bend, nezadovoljan konačnim miksom pojedinih pjesama.

Također, prema priči multiinstrumentalista grupe Johna Calea, na nagovor tadašnjeg novog managera Stevea Sesnicka pjevač i glavni autor Lou Reed je u to doba sastavu rekao: “Ili John ili ja”. Bubnjarka Maureen Tucker i Morrison su odabrali Reeda, Velveti su na kasnijim albumima razblažili svoj zvuk, ostali kultni bend i dalje nisu vidjeli neke veće novce, no bez Calea je to bio drugi, ipak pitomiji sastav. Reed i Cale su ipak sporadično surađivali, no njihove su suradnje završavale kao i ovaj album – visok umjetnički doseg koji prepoznaje odabrana publika ostaje sporiozan gorčinom, obiljem neizrečenog i narušenim međuljudskim odnosima.

3The Rolling Stones – “Beggars Banquet”

Ovaj je album doduše “uništio” stare Stonese, ali je kreirao nove, jače nego ikad. Prema kazivanjima kolega iz sastava, osnivač sastava i voditelj u prvim danima Brian Jones nije pokazivao mnogo interesa za pjesme. Problemi s drogama, zakonom i ženama (izrazito neodgovorne prirode, Jones je otac minimalno šestero djece iz različitih veza i, pogađate, za to nije puno mario) te nemogućnost autorskog pariranja Jaggeru i Richardsu učinili su Jonesa nemotiviranim i tek djelomično radno funkcionalnim, što je snimanje činilo dugim i mučnim, a održavanje koncerata nemogućim (Stonesi zbog toga nisu nastupali skoro godinu i pol). Nije baš lako otpustiti čovjeka koji je okupio cijeli sastav, nadjenuo mu ime i dao mu prvotni smjer. I, može se dodati, živio hedonizam i nihilizam koje su Stonesi tako briljantno opisali na ovom albumu.

Nakon godine bezuspješnog “umjetničarenja” i snimanja konceptualnog albuma “Their Satanic Majesties Request”, nakon godina provedenim po zatvorima i u policiji zbog viška ilegalnih supstanci, kreativni sokovi su počeli teći. Producent Jimmy Miller sašio je akustičnu potku koja je zvučala rijetko tako grešno, poročno i privlačno. Jagger je na “Sympathy For the Devil” pokazao svoje interpretatorsko i tekstopisačko umijeće (manje je poznato da je Mick inspiriran “Majstorom i Margaritom”), Brian Jones je svoj labuđi pjev (odnosno sviranje) pokazao na “No Expectations”, “zadnjoj stvari na kojoj je Jones bio 100% uključen”, kako je netko iz benda primijetio. Keith Richards je pokazao da gitare mogu zvučati opako i bučno i kada nisu uključene u struju (“Street Fighting Man”), a u “Stray Cat Blues” su Stonesi upuhali svoje hedonističke impulse. OK, “Stray Cat Blues” je gotovo pornografija, ali s kakvim gitarama i bubnjevima! Jedina obrada na albumu bila je “Prodigal Son”, moment otrežnjenja i iskupljenja baziran na poznatoj biblijskoj priči sina razmetnoga. Pjesmu je napisao velečasni Robert Wilkins, što je manje poznato pristašama teze “Stonesi jednako sotonisti” (također valja dodati da je i zaključna “Salt of the Earth” nadahnuta Biblijom).

Dodatni problemi su izbili oko omota koji prikazuje WC, što je dodatno odgodilo objavu albuma. Tadašnja diskografska kuća smatrala je to neprimjerenim iako je ranije objavila mnogo kontroverznije stvari, recimo ploču Toma Jonesa “A-Tom-ic Jones” s prikazom eksplozije bombe. Na ovom je slučaju Jagger izbrusio svoje pregovaračke sposobnosti, tako da je ploča ipak ugledala svjetlo dana u zamišljenom omotu. Zvuk albuma “Beggars Banquet” može se čuti kod afričkih pustinjskih bluesera kao što su Tinariwen (iako gospoda tvrde: “nikad čuli”, teško je za povjerovati), a pjesme s ovog albuma obradili su Gunsi (“Sympathy Fot the Devil”), Soundgarden, Soulsaversi, Johnny Cash, Joan Baez (“No Expectations”), Johnny Winter (“Stray Cat Blues”) i drugi.

Sličan problem s nekad glavnim, a sada nefunkcionalnim članom imali su Pink Floydi, čija je transformacija od mladih lavova do fantastičnog mega-sastava tekla s više međukoraka i ipak slabijim albumom iz 1968. Saga o nemirnom i neshvaćenom Brianu Jonesu završila je na tragičan način 3. srpnja 1969., sedam mjeseci nakon izdanja ovog djela: nađen je mrtav u bazenu, a o njegovoj smrti još uvijek kolaju razne teorije.

4The Zombies – “Odessey and Oracle”

Droga, taština i razlike u umjetničkim stremljenjima često znaju biti moćan razlog za razlaz. Ovdje to nije slučaj. Ovdje je razlog – novac, odnosno nedostatak istog. “Odessey and Oracle”, osim krivo napisanog imena, nudi malo ili nimalo toga krivog. Na ovoj bezgrešno snimljenoj, odsviranoj, otpjevanoj i komponiranoj pop-ploči The Zombies su bazirali svoju budućnost koja se nije dogodila. Bend je album snimio 1967., zatim se raspao, a album je 1968. prošao nezamijećeno. Glavni autori u sastavu Chris White i Rod Argent iz svog su džepa platili za stereo miks albuma jer novaca nije bilo.

Naime, krivo su se sporazumjeli s menadžmentom kompanije pa su mislili da trebaju dostaviti album u mono-miksu. Tada se stereo-format tek probijao i nije bilo druge nego zasukati rukave, vratiti se nazad u studio, platiti ga svojim novcima i progutati žabu. Melotron je za snimanje, prema nekim izvorima, posuđen od Johna Lennona. Tek je 1969., kad je pjevač Colin Blunstone bio privremeno odustao od glazbe i radio kao činovnik, “Time of the Season” došla do 3. mjesta američke top-liste singlova. Tada je već bilo kasno, bilo je nešto ironije da je najpopularnija pjesma postala ona koja mu se nije sviđala i koju baš i nije htio pjevati. Rod Argent formirao je novi bend skromno nazvan Argent, Blunstone je početkom sedamdesetih započeo svoju solo karijeru, a Chris White je pomagao obojici. Povremena ponovna okupljanja bila su obilježena posebnim naglascima na ovaj album, a i danas album plijeni pažnju svojom virtuoznošću i pristupačnošću.

5The Beatles – “The Beatles”

Dobri momci Beatlesi na svom su “Bijelom albumu” bili sve samo ne dobri. Maratonska snimanja, mijenjanje suradnika, odlasci članova, međusobna prepucavanja, kršenje bendovskih pravila, droge, “you name it”, dalje znate. Te 1968. Lennon se rastao od Cynthije, a McCartneya je tadašnja cura ulovila in flagranti s drugom. “Bijeli album” je nastajao onako kako albumi ne trebaju nastajati. Simpatični momci iz susjedstva su, snimajući ovaj album, postali bahate zvijezde kojima je sve bilo dozvoljeno.

Od 30 pjesama na ovom (pre)dugom dvostrukom albumu, na samo 16 je svirao kompletan bend, članovi su si međusobno vraćali milo za drago što nisu svirali jedni drugima na pjesmama. Istovremeno su radili u različitim studijima da se međusobno ne moraju gledati. Pa ipak, i u tako hostilnoj atmosferi, Lennon, McCartney, Harrison i Starr iznjedrili su “Juliju”, “Blackbird”, “Long, Long, Long”, “Helter Skelter”, “Happiness Is A Warm Gun”, “While My Guitar Gently Weeps”, koje su redom za prste polizati, no bilo je tu i “Ob-La-Di, Ob, La Da”, “Wild Honey Pie”, “Revolutin No. 9”, “Glass Onion” – ono najbolje i ono najgore od najdražeg pop-rock sastava na svijetu. Singlovi “Hey Jude”, “Lady Madonna” i “Revolution” nisu uključene u album.

Manje je poznato da su “Jealous Guy” i “Let It Be” svoje embrionalne verzije također imale tijekom rada na ovom albumu, ali su ostavljene za kasnije. Ukratko, ovaj album na ovaj ili onaj način dodiruje kompletnu popularnu angloameričku muziku 20. stoljeća, osim rapa i techna. Na ovom se albumu pojavila zla krv među članovima koja će dovesti do raspada sastava koji je objavljen godinu i pol kasnije, tek bi povremeno došlo do otopljenja odnosa. George Martin, producent, tijekom snimanja albuma otišao je na odmor (?), a drugi član standardne studijske posade, Geoff Emerick dao je otkaz. Na redovito pitanje za beatlesologe je bi li “Bijeli album” bio bolji da je jednostruki ili dvostruki, Starr, Harrison i George Martin su se svojedobno izjasnili bliže za prvoj opciji, s tim da je Harrisonu bilo milo da objavi što više svojih pjesama, a McCartney za ovu drugu. Podržavateljima opcije jednostrukog albuma ostaje utješna nagrada – mogućnost napraviti svoju listu pjesama, bilo na računalu ili na modernijem reproduktoru zvuka.

Unatoč porođajnim mukama i svakakvoj muzici na njemu, album “The Beatles” polučio je ogroman uspjeh, prodaja je premašila 10 milijuna primjeraka, a i kritika je uglavnom odgovorila hvalospjevima, tako da se, unatoč svemu, pa i čuđenju autora ovog teksta, ovo čudovište od albuma često nalazi visoko na listama najboljih svih vremena. A Beatlesi? Snimit će još dva albuma, od kojih jedan u još goroj atmosferi nego ovaj, i raspasti se.

6Traffic – “Traffic”

Čudo od djeteta Stevie Winwood imao je 18 godina kad je snimio svoju najpoznatiju vokalnu dionicu, pjesmu “Gimme Some Lovin'” sa Spencer Davis Group, i tek 20 kad je s gitaristom Daveom Masonom, bubnjarom Jimom Capaldijem i saksofonistom/flautistom Chrisom Woodom snimio ovo remek djelo pastoralnog britanskog progresivnog rocka. Doduše, Dave Mason je još prije početka snimanja ovog albuma uspio izletjeti iz sastava, da bi se nakon poziva iz grupe vratio na snimanje. Nakon čega je opet otišao. Ponovno se vratio za turneju 1971. i live-album “Welcome to Canteen”, da bi opet otišao, ovaj put zauvijek.

Možda je Mason rodan Klepetan, a ostatak sastava Malena, s obzirom na njegove sezonske izlete i ulete u grupu, ali dio problema je definitivno ležao u prevelikoj Masonovoj ljubavi prema pop-pjesmama, dok je ostatak grupe htio zvučati ozbiljnije i progresivnije. A onda je Mason došao s pjesmom “Feelin’ Alright”, koja je bila najveći hit s ploče, i ne samo to, nakon što je otišao iz grupe, bila je hit i za tada mladog Joe Cockera. Polaritet komercijalno-progresivno bio je konstantan izvor nesuglasica, no s druge strane, konkurencija unutar sastava stvarala je kvalitetu – ni Mason niti autorski duo s druge strane Winwood-Capaldi nisu si htjeli dozvoliti da kolegama pokažu lošu pjesmu. Taj polaritet između Masona i ostatka grupe bio je dobro balansiran, pri čemu treba zahvaliti i producentu Jimmyju Milleru, kojem će rad s grupom Traffic biti referenca za suradnju sa Stonesima koja će slijediti malo poslije.

Mason će svoju slavu steći kao kantautor i cijenjeni session-gitarist (1968. je također uspio svirati sa Stonesima na “Beggars Banquet” i s Hendrixom na “Electric Ladyland”, poslije je svirao s Claptonom i Georgeom Harrisonom), a ostatak grupe će ipak svoju nišu naći u progresivnom rocku, pri čemu će “The Low Spark of High Heeled Boys” iz 1971. najbolje artikulirati njihove namjere. Mason i Winwood će se vremenom udaljavati jedan od drugog (bit će tu i zle krvi, nažalost), tako da su šanse da ponovo zasviraju minimalne.

U ovom kontekstu treba spomenuti i album grupe Buffalo Springfield “The Last Time Around”, no kod tog je sastava bilo od početka snimanja jasno da je to oproštajna kolekcija pjesama. Također, 1968. se raspao trio Jimi Hendrix Experience, izdavši “Electric Ladyland” kao tour de force, pri čemu je bilo jasno da je to Hendrixov one man show.

Jedan je album rasturio sastav, doduše ne onaj koji ga je snimio, nego grupu u svom zenitu popularnosti čiji se gitarist toliko oduševio tim zvukom da je svoje kolege obavijestio da odlazi. Riječ je o Ericu Claptonu i tada izrazito popularnoj grupi Cream, a album koji je Claptona toliko ‘zel’ je “Music From Big Pink” grupe The Band. Čuvši taj album, Claptonu je sinulo što bi zapravo htio i trebao svirati – ne nekakvu progresivu, nego muziku kakva bi trebala biti; crnačku i bjelačku spojenu u jedno. “Shvatio sam da sam na krivom mjestu, u grupi s krivim ljudima”, poslije je pričao Clapton. Osim toga, Eric je našao vokalista koji mu je postao uzor (Rick Danko iz The Banda) i nedugo zatim krenuo u svoju uspješnu solo-karijeru pjevača, autora i gitarista. S Bandom će svirati na svom albumu “No Reason To Cry” i poslije na albumu i filmu “The Last Waltz”, a “Music From Big Pink” je bila revolucija za sebe koja zaslužuje posebno mjesto.