50 godina Splitskog festivala – (Pre)velika antologija ne samo dalmatinskog popa

5113

Retrospektiva Splitskog festivala povodom njegovih pola stoljeća trajanja, samo je naoko nostalgično prizivanje stare slave priredbe čija je sadašnjost sumorna otprilike koliko je njeno zrelo doba bilo slavno.

Pet diskova priče o Splitskom festivalu – koliko god to zvučalo trivijalno i patetično – zapravo je priča o svim mijenama splitskog građanskog mentaliteta i navika. Teško je sjetiti se domaćeg festivala koji bi tako zorno odražavao sudbinu grada domaćina: valjda i zato što Split, kao grad iznimnih polariteta, sve ono što prihvaća, prihvaća burno, ali i sve što ne prihvaća, jednako bezuvjetno odbacuje – da parafraziramo starog znalca Arsena. A Festival je grad prihvatio u toj mjeri da je on danas jedan od rijetkih koliko-toliko preostalih čuvara njegova identiteta.

Povijest prva: od muzike za presvlačenje do interstelarnog popa
Legenda kaže da je na prvu ideju o pop-reviji u Splitu došao – pazite sad – Džeki (Đeki?) Srbljenović 1960. Čitava stvar miriše na istinu, utoliko što je glavnim glazbenim orkestrom na tadašnjoj prvoj reviji “More – Revija – Split” ravnao upravo on, a pjevalo se u pauzama između presvlačenja na modnoj reviji. Kako god bilo, ono što će se u sljedećih 20 godina odigravati na najkultnijem splitskom potezu Bačvice – Prokurative – Zvončac (koji svoj kultni status duguje upravo festivalu) definitivno je porodilo možda i najveći broj vrhunaca ‘lake glazbe’ u nas.Pitanje je međutim, koliko se najistaknutiji vrhunci Splitskog festivala uopće smiju nazivati lakom glazbom i stavljati u isti koš kao i “Ajda, ajda, opajda” (sic!) Tutti Fruttija, “Mi smo širili europsko jedinstvo” Duška Mucala, “Di si bija kad je grmilo” Đorđa Peruzovića ili “Sretno ti bilo anđele” Matka Jelavića. Njihovo uvrštavanje uz bok najvećim dosezima Festivala, s druge strane, ipak govori u prilog reprezentativnosti ovako opsežnog izbora.Te 1960., kad je krenulo, Split je još bio mala ubava varoš, koja se tek nastojala urbano diferencirati u odnosu na ostale veće centre FNR Jugoslavije (Beograd, Zagreb, Sarajevo, Ljubljana, Skopje). Sredinom te dekade, kada se događa i prvi snažan uspon splitske industrije, Festival dobiva svoju neslužbenu himnu (“Nima Splita do SplitaTereze Kesovije i Tonija Kljakovića 1964.) i prve istinske bisere (Arsenova “Kuća pored mora” 1964., Vukovljeva “Bodulska balada” 1965.). 1967. Festival postaje internacionalan i sljedećih godina ugošćuje imena kojih se teško sramiti: Domenica Modugna, Gina Paolija, grupu Shadows (da, one Shadowse!), Claudia Villu… Vrhunac međunarodne orijentacije predstavlja 1970. godina, kada su nastupili izvođači iz 18 zemalja, ali koja je obilježila i ulazak u zlatno razdoblje kako Festivala, tako i grada Splita.Dioklecijanov grad – tako se barem čini iz današnje perspektive – još zadugo neće doživjeti tako silovitu ekspanziju i procvat na svim razinama kao tih godina. Split postaje ogromno gradilište za potrebe nadolazećih Mediteranskih igara, proleteri privučeni industrijskim širenjem sve otvorenijeg poluotoka masovno hrle ka sigurnim zaposlenjima u novostvorenim industrijskim gigantima (Jugoplastika, Jugovinil, škverovi, itd.), a time raste i sve brojnija publika sportskih klubova koji, iako daleko od pravih uvjeta, ostvaruju sve zapaženije uspjehe (NK Hajduk i KK Jugoplastika).

Slučajno ili ne, to su i neupitno najbolje godine Festivala što ih je presudno obilježio meteorski ulazak u legendu Olivera Dragojevića, a odmah za njim Miše Kovača; ali što je najvažnije, ne samo njih. Zaobići ostvarenja Radojke Šverko (“Kud plovi ovaj brod”), Meri Cetinić (“Čet’ri stađuna”), Vice Vukova (“Zvona moga grada”), Novih fosila (“Reci mi tiho, tiho”), enfant terriblea Tome Bebića (“Leute moj”), Dubrovačke trubadure (“Noćna muzika”), Josipe Lisac (“Kapetane moj”)… značilo bi iz historije naše popularne glazbe istrgnuti njezine najgordije stranice.

Muziku podržava

Split je tako – zahvaljujući autorima poput Runjića, Dedića, Fiamenga, Bebića, Kalogjere, Đele Jusića, Popadića, Dujmića i drugih – stvorio najeklektičniju priredbu skladbi za najšire mase. Ta ista laka glazba, pak, u očima publike porasla je za dvije klase upravo zahvaljujući iznimnim ostvarenjima Festivala.

Povijest druga: labuđi pjev osamdesetih i konačni raspad
Sjaj eksplozije u sedamdesetima bio je dovoljno jak da premosti dekadenciju osamdesetih, koje su tek na svome kraju nagovijestile neke nove klince što su svojim talentom mogli osvjetlati obraz već solidno kičem i boflom nagriženoj manifestaciji. Pitanje je, međutim, koliko su uspjesi “Tonke” Daleke obale, “Dugog toplog ljeta” Đavola, te povremenih sjajnih vokalnih izvedaba Zorice Kondže, Meri Cetinić i Tedija Spalata bili u stanju isprati dominantno iritantan okus koji su sve nepovratnije ostavljale beskrajno ljepljive i ljigave doskočice poput “Kokola”, “K-15” Prave kotke, behemotskog ‘n-ca-ca-‘n-ca naricanja “Majko stara”, “Serenade” Kiće Slabinca i Grupe 777, ili zlosutnog vjesnika onoga što će se tek dogoditi festivalu – “Bepa Bagulina” Tomislava, Đanija i Vedrana iz 1980.

Rasap umjetničkih kriterija i (pre)opasno zaigravanje grčkim melosom jasno je pokazivalo da je građanski Split definitivno počeo gubiti bitku s došljacima (lokalno zvanim Vlajima ili brđanima).

No, ako je Festival i doživio pomlađivanje nekim novim klincima, darovitim autorima Belanom, Banom, Gibonnijem (kasnije i Dinom Dvornikom)… a na površini sve još izgledalo idilično i uređeno – podsjetimo, tih godina je čak i Hajduk u defanzivi pred košarkom šampionske Jugoplastike, koja puni sve dvorane u gradu, kamo hodočaste čitave obitelji i splitski intelektualci, uredni čitači Ferala – u devedesetima je raspad splitskog građanskog tkiva i simbolično ovjekovječen zloglasnim preuzimanjem Slobodne Dalmacije od strane notornog tajkunskog mogula (za kojeg nećemo reći da se zove Miroslav Kutle), dok je danas i zabetoniran izborom jednog drugog notornog poduzetnika (za kojeg nećemo reći da se zove Željko Kerum).

Nije stoga čudo da su i od nekadašnjeg gordog festivalskog prvaka ostale reliquiae reliquiarum, čiji je vrh u posljednjih 20 godina ostala tek duhovita lokalna doskočica prerano preminulog genijalca Dvornika “Ništa kontra Splita”, a ostalo je uglavnom palo u kompletan zaborav. Sjeća li se uostalom itko “Vere od suvog zlata” Petra Graše, Giulianove “Lipoto moja”, ili “Još ne znam kud s tobom” Harija Rončevića?

Runjićevo vraćanje Zvončacu s “Melodijama hrvatskog Jadrana“, što će uskoro preuzeti titulu najhitoidnije pozornice Splita (“Cesarica” kao živi dokaz!), jasno je pokazalo da je od tradicije i skladateljskih pedigrea važnija lokalna politika: ljudi su se dijelili na ‘naše’ i ‘njihove’, a kvaliteta je neutješno bila ‘na putu prema dole’. Zvuči suludo činjenica da je u vrijeme redukcija struje Split imao dva festivala da pojedu ono malo elektrike što je dolazilo preko dalekovoda i transformatora u napaćeni grad.

Prokurative su tako s godinama sve pustije, upozoravajući kako lako i neprimjetno glazbeni zaokret od Mediterana Italije (u šezdesetima i sedamdesetima) prema Mediteranu Grčke može završiti posvemašnjim autorskim (a budimo pošteni, i izvođačkim) mediokritetstvom što je, čini se, doista zabilo posljednji čavao u lijes nekoć najuglednije lakoglazbene priredbe od Šentilja do Gevgelije.

Bez obzira na to, kvaliteta pojedinih pjesama i izvođača toliko je neupitna i šarmantna (“Ne budi me mati” Novih fosila, “Maslina je neobrana” klape Šibenik, “Maškare” Anice Zubović…) da se isplati slušati i po dva sata (pre)lakih pop nota kako bi se doživjeli brojni biseri.

Ako ste nakon svega pomislili kako je u svojoj kontradiktornosti priča o Splitskom festivalu ultimativan scenarij za najbolju sapunicu na svijetu, niste se mnogo prevarili. Tijekom godina, u spomenaru festivala sakupilo se podosta apsurdnih i nevjerojatnih situacija, od kojih je najpoznatija ona kad su Arsena Dedića izviždali dok je pjevao sjajnu “Vraćam se” (koja je osvojila nagradu stručnog žirija), jer, publika je, eto, baš htjela čuti “Nono, moj dobri nono” u izvedbi neponovljivo samozatajne Tereze Kesovije i talijanskog joj kolege Claudia Ville.

Arsen se kao izvođač potom trajno povukao s festivala. Čitavu famu oko (i)realnih festivalskih kuhinja najbolje je, zapravo, opisala Zorica Kondža u popratnoj knjižici: “Bez obzira što je mnogo direktora tu prošlo, puno je dobrih pjesama ostalo.”

A ako se slučajno pitate zbog čega pribaviti ovako mamutski veliko izdanje, umjesto da iscijedite vlastiti izbor od 15-20 ultimativnih brojeva, reći ćemo vam samo kako se u popratnoj knjižici nalaze i vlastoručne bilješke Miše Kovača, čije viđenje festivala i vlastitog opusa samo po sebi predstavlja više nego dovoljan razlog za posjedovanje originalnog kompleta.

Glazba, motivi i pogled unaprijed
Muzički dio kompilacije odražava stanje uma žitelja ne samo Splita, nego i cijele Dalmacije. Dalmatinci su strastveni ljudi, što sugeriraju naslovi “Ja ne mogu drugo da je ljubim” (Mišo Kovač) “Ne mogu da ga ne volim” (Magazin) i “Ne mogu da te zaboravim” (Zdravko Škender). Imamo i “Ljubav je moj grijeh” (Tereza) i “Zar je voljeti grijeh” (Jasna Gospić), ali i “Vrati se” (Milo Hrnić), “Vraćam se” (Arsen Dedić) i “Da mi se vratit” (Ivo Pattiera).

Ozbiljniji dio, ljubavni brodolomi, životne zablude (“Oprosti mi, pape” kao najbolja od njih), gorke sudbine starih ribara, izvjesni odlasci i neizvjesni povratci, u doslovnom ili prenesenom značenju će, uz dramatičnu orkestraciju, interpretirati dobro poznati glasovi i to često u njihovom vokalnom magnum opusu. Pri razmatranju poetike odabranih skladbi, teško je ne sjetiti se pokliča “Neću politiku u moju butigu” Borisa Dvornika (koji je, nota bene, i sâm sudjelovao u jednom od najpoznatijih šlagera čitave povijesti Festivala – “Nadalini”) iz nezaobilazne serije “Velo misto”. S izuzetkom nekoliko blesavih uglazbljenih pamfleta, naime, Splitski festival nije donio niti jednu antologijsku pjesmu socijalno-političkog karaktera. U vremenu kad je mogao – nije smio, a kad je smio – nije mogao.

U tom ‘podžanru’ festivala kao iznimka spomena je vrijedan samo genijalni Toma Bebić, u ona vremena nemilosrdno tretiran kao lokalni redikul, a danas prepoznat kao jedan od najiznimnijih autora čitavog podneblja! Arsen je, pak, ionako svoje političke jezičave stihove čuvao za druge prilike. Zapravo, moglo bi se čak konstatirati kako se Festival u ovih pola stoljeća najviše očešao o politiku tek posredno, ali zato znakovito: preko sudbine jednog od njegovih najiznimnijih glasova, Vice Vukova, koji je svojim silovitim, sentimentalno-krškim vokalom doslovno obilježio šezdesete godine, a onda mu je karijeru isto tako doslovno pojeo – mrak.

Orkestracija je varirala između izuzetno aranžiranih komada na tragu talijanske kancone ili francuske šansone, čiji su violinski ‘štrajhovi’ ili limenopuhački udari podjednako dojmljivo ‘tukli’ kao na pjesmama inozemne konkurencije. Talentirani dirigenti i aranžeri (Nikica i Stipica Kalogjera, Stjepan Mihaljinec, Pero Gotovac, Đelo Jusić i dr.) su znali u raspisivanju aranžmana pokazati nešto od vlastite osobnosti te su stvorili autentičan zvuk – prostoran i ‘cvileći’, poput bure kada udara po kopnu, ali s druge strane romantičan i optimističan.

U ozbiljno-zabavne glazbene vode tih godina (govorimo o šezdesetima) uspjela se ugurati i jedna nepretenciozna, ali svejedno antologijska pjesma, “Beat na moru” rock začinjavaca Delfina. Svoj će autentični ‘beat’ grad Split dobiti tek krajem osamdesetih pojavom spomenutih Belana, Bana, Gibonnija i pogotovo Dine Dvornika.

U osamdesetima je pristup sveopće ekonomizacije doveo do toga da se trube (ili bilo koji drugi puhači) lijepo sviraju na (Casio?) synthesizerima. Je li posrijedi bio glazbeni doprinos programu ekonomske stabilizacije, zbog čega se štedjelo čak i na studijskim glazbenicima, teško je reći. Pop-muzika je, međutim, cijedila te sirote klavijature sve u šesnaest – i u nadi da to nitko neće primijetiti. Na žalost, itekako se primijetilo.

Problem nije, dakako, u jeftinim synthesizerima samima po sebi, nego u tome što je na njima malo ljudi znalo svirati i iz njih izguliti ikakvu ljudsku emociju. Težnja da se zadovolji najširi ukus publike dobila je genetski mutiranu toksičnu nadogradnju u vidu istinski odurnog Cro-dancea – žanra kojeg, srećom, ova kompilacija uredno zaobilazi (kome treba dance, kad imamo sirtaki?). U obranu jedne festivalske institucije, međutim, može se reći tek da nije Festival, eto, toliko pao koliko se kompletna hrvatska pop scena srozala na niske grane.

Stoga, ako festivali svake godine cvatu diljem Europe i svijeta te okupljaju najrazličitije ljude i muzičare na jedno mjesto, teško je otpisati jedan isti takav (pa čak i ako ga je osnovala osoba s ‘nepoćudnim prezimenom’ kao što je Srbljenović) s tradicijom od 50 godina unatoč politici koja se u takve stvari zalijepi kao žvakaća za cipelu. No, kako se doimaju izgled i smisao Splitskog festivala u vremenu jednog YouTubea?

YouTube je sam po sebi jedan veliki festival u kojem je broj klikova manje ili više objektivno mjerilo dopadljivosti: jedan tjedan tako najgledaniji video je onaj Ekrema Jevrića “Pos’o, kuća”, a drugi tjedan svi uživaju u nekoj vrtoglavo zahtjevnoj vokalno interpretaciji nekog klasika kojeg izvodi npr. Jose Carreras. Razlika između ta dva ekstrema je otprilike ista kao razlika između najbolje i najgore pjesme na ovoj kolekciji.

Da zaključimo: Splitski je festival postao ono što je bio zbog desetak nevjerojatno talentiranih autora i nadarenih izvođača koji su srećom prisutni na ovoj kompilaciji. Za razdoblje devedesetih ova je kompilacija potpuno nereprezentativna – nekako se trebalo dogovoriti s Runjićevom etiketom Skalinadom pa da se dojam popravi jednom “Cesaricom” i drugim velikim pjesmama (nota bene, kao što je i Arsen četvrt stoljeća prije ostao zakinut, tako je i na Runjićevim ‘Melodijama Jadrana’ Gibonnijeva skladba u izvedbi Olivera Dragojevića završila – druga, odmah iza Zečićeva malignog ‘n-ca-ca-‘n-ca favorita “Govore mi mnogi ljudi”). Srećom, većinu svoje slave Festival je stekao upravo u ovdje pokrivenim godinama, pa se realizacija ideje ovog kompleta doima posve smislenom.

Ali što “Nima Splita do Splita” znači za konzumenta ‘vulgaris’? Ako cca 150 kuna (ili 20-ak eura) košta neki jeftiniji višestruki CD s inozemnom muzikom, za iste se novce može dobiti i “Nima Splita do Splita” s 5 diskova, a konačnu će kompilaciju (na jednom ili dva CD-a) napraviti sami konzumenti, svatko za sebe, i upravo nju smatrati antologijskom.

Jedno je sigurno: tko uspije uživati baš u svemu što je na ovim diskovima, može gledati i sjednicu Sabora bez nerviranja.

Tekst: Zoran Tučkar & Pavle Vukšić

0 Shares
Muziku podržava