20.000 eura za predstavljanje hrvatske glazbe u inozemstvu?

2698

Još je relativno svježa vijest da će iz sredstava ZAMP-a biti sponzoriran prvi Gibonnijev album na engleskom jeziku. Iznos sponzorstva je 20.000 eura, što čini petinu sredstava potrebnih da se taj projekt financira.

Jednostavnom matematičkom operacijom dolazimo do činjenice da novi Gibin album usmjeren prema inozemstvu košta cca 100.000 eura, no stručni je žiri ocijenio da jedino projekt Zlatana Stipišića Gibonnija ‘u potpunosti udovoljava svim postavljenim kriterijima i zahtjevima iz Natječaja, te da svojim umjetničkim i visoko profesionalno predstavljenim već snimljenim materijalom ima najviše potencijala da predstavi hrvatsku glazbu na međunarodnoj sceni’.

U priopćenju za medije ništa (još) ne piše vezano za druge oblike potpore Gibinom projektu, naročito vezano za logistiku, marketing i promociju u najširem smislu, odnosno, želi li se da hrvatska glazba doista uspije biti prepoznata u inozemstvu, a ne samo u ‘regionu’, treba uzeti u obzir i ovakve oblike pomoći muzičarima.Sam Gibo je kazao sljedeće: “Sretan sam da je Hrvatsko društvo skladatelja raspisalo ovaj Natječaj jer je to iskorak ka svjetskom eteru čime se mijenja percepcija o nama i otvaraju vrata za hrvatske skladatelje. Iznimno sam zahvalan i sretan i da je moje strukovno društvo prepoznalo kvalitetu ovog projekta u koji sam uložio mnogo (kad Gibo kaže da ulaže mnogo, to doista znači mnogo, i truda, i vlastitih novaca, op.a.). Vjerujem da su ovakvi natječaji postojali ranije da bi mnogi od nas već bili u eteru mnogih zapadno europskih programa. Dosad se nažalost svaki pokušaj afirmacije svodio na individualnu bitku”.

Gibine pjesme već sad jesu dvojezične ili čak trojezične, s englesko-talijansko-hrvatskim ‘dijalektima’, tako da, iz ove perspektive dati mu pare da snimi album na engleskom je otprilike kao da se Baretu daju pare da snimi album s električnom gitarom i da se to označi kao promocija električne gitare. Prema navedenoj računici iz početka teksta, Ivan Vragolovich, Luka Belani, Overflow, The Bambi Molesters (koji su već imali kakav takav uspjeh ‘vani’), My Buddy Moose, Tamara Obrovac i npr. Matija Dedić premalo su cijenili svoj talent i usluge. Teško je procjenjivati, no dojam je da bi svi oni zajedno snimili svaki svoj album za 100.000 eura na engleskom i da bi po kvaliteti i inozemnoj konkurentnosti bili jednako dobri, ako ne i bolji od Gibonnijevog albuma.

Muziku podržava

Sarkazam na stranu, snimanje albuma na engleskom nije ZAMP-ov izum, već je prije bilo pokušaja u nekadašnjoj Jugoslaviji, a svim je pokušajima bila zajednička značajka da su slavno propali. Korni grupa, Azra, Parni valjak, Divlje jagode, pa onda kompilacija Yu – Go pop – rezultat nula. Ako je povijest učiteljica života, sjetimo se da su mnogi antologijski albumi nastajali brzo, u relativno skromnim uvjetima, a razbacivanje u snimanju uglavnom rezultira sjajno upakiranim glazbenim drekom. Čast iznimkama.

Zašto se sada očekuje da će biti drugačije nego u vrijeme Azre, Valjka i Korni grupe? A ako i bude drugačije, je li to projekt koji će ispuniti svoj cilj? Naravno, u umjetnost treba ulagati, no ovako posložen plan, bez razrađenih popratnih, ali bitnih poslovnih procesa podsjetit će prije na gradnju Bandićevih fontana nego na smislen kulturno-menadžerski projekt.

Financijsko prepucavanje na stranu, boli jedna druga činjenica: samo snimanje albuma, bez organizirane promocije, distribucije i marketinga je ništa, ako govorimo u kontekstu probijanja hrvatske muzike na inozemno tržište. Bez marketinga, distribucije i kvalitetno organizirane koncertne promocije sam Gibonnijev album na engleskom u inozemnim okvirima je kao onaj prvi i jedini album nesretnih Voodoo Lizardsa s Jimmyem Ripom.

U cijeloj ovoj priči najvrednije je upravo ono što se najmanje zna, a to je da Gibonni ‘krstari’ po Londonu i testira nove pjesme pred publikom i ako mu oko nečeg treba pomoć, držanje palčeva i nadanje u pozitivan tijek stvari, onda je to oko organizacije i oglašavanja koncerata, jer se putem koncerata najbolje stvara mogućnost refinanciranja, stvaranja raznih kontakata, samoodrživosti i daljeg širenja hrvatske muzike po svijetu.

Iako je London jedan od glazbenih centara svijeta, iako je engleski ‘službeni’ jezik pop-glazbe, snimanje albuma na engleskom nije jedina mogućnost uspjeha u širenju hrvatske muzike po svijetu. Prodaja glazbe putem konvencionalnih nosača zvuka opada, a legalna digitalna prodaja glazbe u Hrvatskoj još je uvijek ‘špansko selo’.

Hrvatski su muzičari imali povremene uspjehe po inozemstvu na koje se ZAMP mogao (nadam se da se još uvijek može) priključiti i povezati te uspjehe s hrvatskom muzikom u cjelini. Primjerice, “Uhvati ritam” bio je hit u Poljskoj. Zašto ne ići korak po korak, pa u Poljskoj organizirati koncert Parnom valjku uz najavu pjesme “Uhvati ritam” – što će reći da se u tom slučaju slijeće na već pripremljeni teren, a neki dio Poljaka mogao bi interesirati tko je to prvotno proslavio ovu varijantu pjesme. Dobitnik prestižne talijanske nagrade Premio Tenco Arsen Dedić mogao bi biti ‘izaslanik’ za ‘čizmu’, Maksim Mrvica za azijske zemlje. Na taj način se stvaraju šanse, a neke od njih možda urode plodovima.

Iako svako putovanje počinje prvim korakom, predstavljanje hrvatske muzike u inozemstvu posao je za koji bi bilo dobro osnovati manju firmu, te strateški, ovisno o pojedinoj klimi u određenim zemljama razvijati prvo infrastrukturu kontakata, a potom pažljivo birati izvođače i prezentacijske programe. To je puno veći posao nego dati 20.000 eura dokazanom i darovitom autoru da napravi ‘čudo’ jer igranje na egzotiku u inozemstvu zna biti dvosjekli mač.

Muziku podržava