13 zlatnih trenutaka Anthraxa

Ime Anthrax u svijetu heavy metala zbilja govori dovoljno samo za sebe i svako dodatno pojašnjavanje bilo bi ponovljeno ponavljanje heavy metal gradiva.

Ipak, nije na odmet još jednom napomenuti kako momci spadaju u pionire američke thrash metal scene, koju su ’80-ih godina, skupa s Megadethom, Slayerom i Metallicom, predvodili poprilično uspješno. Neki su se od spomenutih u međuvremenu malčice smekšali, neki jedva da se i bave muzikom. Razarački duh, međutim, u slučaju Anthraxa, i nakon više od trideset godina, ne jenjava ni najmanje.To je bend koji je, kako se kaže, ‘na svoju ruku’ bio vjerojatno ponajviše od svih ostalih iz spomenute branše. Primjerice, ako uzmemo mogući mash-up u kojem se Megadethovog thrash metal svira u bermudama i šarenim majicama ili u kojem se Anthraxovi humorni tekstovi pjevaju na teške i monumentalne riffove Metallice, bizarnost bi bila daleko veća nego kad bi radili slične mash-upove između Slayera, Megadetha i Metallice. Pojednostavljenim riječnikom, Anthrax je oduvijek bio love ’em or hate ’em bend i ta se formula pokazala itekako svrsishodnom. Oni su jednostavno mogli svirati thrash metal u bermudama i u svojoj se glazbi oslanjati na temeljni heavy metal grijeh – humor. Zašto? Zato što su bili odvažni. A samo odvažni pobjeđuju.Nakon PAUK-a, INmusica te Arene s Iron Maidenom, Anthrax u Zagreb dolazi po četvrti put, ovog puta u najsretnijoj mogućoj kombinaciji, s neuništivim Slayerima. Povodom skorašnjeg koncerta u Zagrebačkom velesajmu, iz karijere ovih njujorških thrashera, izdvojili smo 13 zlatnih i manje poznatih trenutaka i sitnica.Anthrax su 1981. godine osnovali srednjoškolci Scott Ian i Dan Lilker, a Ianov mlađi brat, Jason Rosenfeld, bio je prvi glavni vokal, prije nego što je odlučio da se u životu neće baviti glazbom. Rosenfelda je za mikrofonom vrlo brzo zamijenio Neil Turbin čiji se vrištavi glas može čuti na debitantskom albumu “Fistful of metal” iz 1984. godine.Poznata je priča o ubogoj početničkoj Metallici koja je doselivši se iz San Francisca u New York bila tako siromašna da su Lars i ekipa preživljavali na ‘parizeru s dlana’, jer nisu imali novca za kruh. A kako su prostoriju za probe dijelili upravo s Anthraxom, ovi su im se navodno smilovali i poklonili im frižider. Prije nego što se pridružio Anthraxu 1983. godine, lead gitarist Dan Spitz bio je član Overkilla, najznačajnijih prevodnika američke East Coast thrash metal scene, uz Anthrax, naravno.Nakon što je završio priču s Anthraxom, Spitz je upisao i uspješno priveo kraju prestižnu školu Bulova, specijaliziranu za izradu ručnih satova, kao i za mikromehaniku. Također se angažirao oko javnog zagovaranja povećanja svijesti o autismu, prije svega kroz glazbu. Shodno tome, osnovao je, uz kratku kreativnu ispomoć Davea Mustainea, kršćanski heavy metal bend Red Lamb.Prije početka prve faze s Anthraxom (snimanje epohalnog albuma “Spreading the Disease” 1985.), najznačajniji Anthraxov vokalist, Joey Belladonna, bio je član benda Bible Black, kojeg su činili članovi Elf-a (kasnije i Rainbowa), benda kojeg je u prvoj polovici ’70-ih godina predvodio veliki Ronnie James Dio.Najupečatljiviji Anthraxov spin-off projekt zasigurno je crossover mašina S.O.D. (Stormtroopers of Death), predvođena Scottom Ianom, Charliem Benanteom i Danom Lilkerom. U slučaju da je nekima promalo, momci su pod imenom Sargent D snimili demo sa 63 pjesme. Ukupno trajanje uratka je 14 minuta i 49 sekundi.Poznato je da je Anthrax napisao nekolicinu pjesma prema djelima Stephena Kinga. No ljubav je zapravo obostrana. Stephen King je fan Anthraxa, a uključio ih je i u romanu “A Concordance”, jednom iz serije “The Dark Tower”.

Pjesmu “Antisocial” s albuma “State of Euphoria” iz 1988. godine u originalu (na francuskom jeziku) zapravo izvodi francuski heavy metal bend Trust, u čijoj su se postavi našla oba bubnjara Iron Maidena. Prvo Nicko McBrain, a nakon njega i Clive Burr.

Bermude i šarene majice bile su dress code za nastupe, to se zna. Scott Ian, navodno je otišao korak dalje – na vjenčanje s Meat Loafovom kćerkom Pearl Aday stigao je također u bermudama.

Ian okušao se i u strip svijetu. Po narudžbi DC Comicsa, 2008. godine napisao je scenarij za dvije epizode famoznog Loboa, pod nazivom “Lobo: Highway to Hell“.

Charlie Benante, uz to što je bubnjeve odsvirao na svakom Anthraxovom albumu, također je i povremeni gitarist iz sjene, a zaslužan je i za dobar dio glazbe kojom Anthrax raspolaže. Ikona benda, osnivač i ritam gitarist Scott Ian, zadužen je ponajviše za tekstove.

Uz hrpu zlatnih albuma, jedino Anthraxovo platinasto izdanje ekperimentalni je EP “I’m the Man” iz 1987. godine. Istoimena pjesma smatra se jednom o prvih rap metal pjesama ikad napisanih, a rap pjevanje ubačeno u metal kasnije je dovelo do manje poznate suradnje s R&B reperima UTFO.

Najmračniji album “Persistence of Time” iz 1990. godine, snimljen je iz drugog pokušaja. Tijekom prvih sessiona, studio je naime progutao požar, uništivši svu opremu koju je bend posjedovao, a iza kojeg je ostala šteta od preko 100 tisuća dolara.

I za kraj, uvijek se vrijedi podsjetiti ovjekovječene cameo uloge u čuvenim Bračnim vodama. Bila je to, da se ne zaboravi, osamnaesta epizoda šeste sezone, a bend je tom prigodom, po standarnom receptu, otprašio “In my World” s “Perstistence of Time”, u dnevnom boravku Bundyevih glavom i bradom. I temeljito ga razorio.

Pripremio: Ivan Miočić