Zoran Čalić: “Na silu raditi muziku nema smisla”

Zoran Čalić, nekadašnji gitarist i kooautor u grupi Majke, nastavio je novim putem sa samostalnim projektom, jednostavno nazvanim Zoran Čalić Band.

Uz Zorana, bend čini i Ivo Rimc na bubnjevima, Jernej Kržić na basu, Andraž Mazi na gitari i pedal steelu, dok je Saša Oroz zadužen za tekstualni dio.

Prije mjesec dana objavili su album prvijenac “U moru i plamenu” koji je odlično prihvaćen od strane kritike i kojeg će koncertno predstaviti 21. travnja u Vintage Industrial Baru.U nastavku pročitajte o čemu smo sve razgovarali s ovim rock’n’roll junakom i svakako jednim od najboljih gitarista na našim prostorima…Kronološki gledano, nakon odlaska iz Majki osnovao si bend Samosvjetlo, koji je objavio samo jedan singl. Zbog čega nije uslijedio nastavak?
Jednostavno, nismo se ‘potrefili’. To se događa i inače u životu. Čim sam osjetio da stvari ne idu onim tijekom koji meni odgovara, da se ne osjećam ugodno u takvom okruženju, prekinuo sam suradnju. Nije išlo, a na silu raditi muziku, nema smisla. Mislim da su to i drugi članovi sastava osjetili, tako da nema pretjeranog žala za tim. Sve su to odlični muzičari, koji i dalje rade u raznim bendovima, želim im svima sreću i uspjeh.

Ubrzo nakon toga formiran je Zoran Čalić Band. Reci nam više o vašem okupljanju…
Dogodilo se to u ljeto 2014. Sreo sam Ivu Rimca prije jednog koncerta i krenuli smo pričat o glazbi. Riječ po riječ i došli smo na temu, što trenutno radimo! On je taman odsvirao zadnji koncert sa svojim tadašnjim bendom Zebra Dots, ja sam otišao iz Samosvjetla i pitao ga bi li mi svirao na albumu, kojeg spremam. Rekao je “Apsolutno, pa znaš da volim kako sviraš gitaru”. Rekoh “Ivo, to će bit krvava šljaka, nemoj mi molim te obećati, a da me sutra odjebeš…”. Kaže on “Nema problema, svira mi se, ‘ajmo se nać u sljedeći ponedeljak u prostoriji gdje vježbam”. I tako je zaista bilo. Našli se, počeli svirati, samo on i ja i nešto se pokrenulo i okrenulo, smijali smo se, i uživali u svirci, opet ponavljam, samo on i ja!.

Meni je bilo bitno da imam taj drajv s bubnjarom, koji drži ritam, pa sam mislio, ako ovako zvučimo samo nas dvojica, kako će tek biti kad skockamo cijeli bend. I tako, malo po malo, počeli smo raditi neke demo snimke, zvali smo basista Jerneja Kržiča, kojeg je predložio Ivo. Kržič je svirao s Rimcem u Zebra Dots i mislio sam, evo mi ritam sekcije, pa to je super, njih dvojica se dobro poznaju, to bi moglo ispast cool. Jernej je onda odsvirao bas dionice za taj demo i pitali smo ga: “Oćeš svirati?”, rekao je: “Može!” Tako smo kao trio imali par svirki, da bi krajem 2014. došao Andraž Mazi na gitari i pedal steelu. Mazija sam ‘pikiro’ još od prije par godina jer mi se jako svidio kao lik i pogotovo kao gitarista, tako da smo u 2015. godinu ušli kao kvartet i tako je ostalo.

Kako bi opisao vaš zvuk za one koji vas još nisu imali prilike poslušati? Tekstualno gledano vaše pjesme ostavljaju optimističniji dojam od onih za Majke…
To je naša verzija rock’n’rolla, ne kopiramo nikoga. Jednostavno pustili smo da se neke stvari same dogode, bez forsiranja i planiranja. Mislim da tu spontanost ili igrivost možete čuti i na albumu, za neki bolji opis glazbe, morate doći na naš koncert jer kako opisivati glazbu riječima? Što se lirike tiče, tu je zaslužan Saša Oroz, s kojim sam radio tekstove i odmah na početku te naše suradnje, dogovorili smo o kojim stvarima pjevamo. Dotaknuli smo se svijeta u kojem živimo, opisujemo razna stanja svijesti ljudi oko nas, naravno ima i ljubavnih pjesama, postavili smo pitanje “Kako ostati čovjek u ovom društvu laži, prevare i licemjerstva?”, a ima i opisa melankoličnog putovanja dok gledamo ljetno nebo puno zvijezda, znači šarolike su teme u tekstovima, nema crnjaka, jer moj pogled na svijet nije crn i depresivan, barem ne za sada.

Trebao sam nekoga tko zna s riječima i tko mi može odmah isporučit
10-ak moćnih tekstova koje mogu interpretirat kao da su moji. Sa Sašom
sam se nalazio više puta, ja s gitarom, on sa svojim notesom i
riječima, i malo po malo, našli smo neki format koji nam obojici
odgovara. Uz Sašu sam počeo pisati, pomalo se oslobađajući kočnica u
glavi.

Kako su nastajale pjesme za album “U moru i plamenu“? Ako se ne varam izlazak albuma bio je planiran za jesen prošle godine…
Nikako nam nije ponestalo ideja. Upravo sam u prijašnjem odgovoru odgovorio, kako smo počeli stvarati pjesme, prvi dio procesa smo počeli Saša i ja, a zatim bih te ideje uvježbavao s bendom i tako, pjesma po pjesma, kad smo stigli do 10. pjesme, rekli smo “‘Ajmo sad to otić snimiti!” Sa snimanjem je bilo nekih ne planiranih problema koje smo riješili u hodu, mislio sam, krenuli smo snimati u veljači 2015., album će biti gotov do jeseni, ali nije ispalo tako… Taj proces snimanja traje, i skoro uvijek se dogodi da te nešto iznenadi ili se stvar jednostavno zavuče. Treba bit strpljiv, pogotovo, kad snimaš album, nema ništa na brzaka.

Iako si zaslužan samo za jedan tekst na albumu, “Iz daljine (pjesma svjetla)”, potpisuješ glazbu svih pjesama. Koliko vam je zahtjevno muzikom prenijeti određenu poruku, odnosno uskladiti je sa samim tekstom?
To je ta magija koju volim kod glazbe, odjednom se pojavi neki riff ili tema koja me zaokupi, nešto se dogodi, trenutak inspiracije i slično, pa napravim ponekad cijelu pjesmu, nekad samo dio pjesme, bez teksta. Svaka ta pjesma ima neku svoju notu, ili je mračnija ili svjetlija, ponekad mi padnu na pamet pojedini stihovi, pa se onda oko njih ‘igramo’ ili ih razvijamo kroz stvar i tako nastaju pjesme. Taj proces mi je drag, volim otkrivati neke druge prostore kroz glazbu, muzika te odfura daleko i to bez bez svemirskog broda i brda nafte.

Teško je ne dotaknuti se tvoje značajne uloge s Majkama. Što te najviše kočilo i smetalo u bendu da si po treći put otišao iz njega?
Atmosfera je bila teška, nisam bio zadovoljan u takvom okruženju i jednostavno, bilo mi je dosta nesporazuma i loših vibracija, pitao sam se, zašto radit nešto u čemu odavno ne osjećam zadovoljstvo? Već tada sam imao dovoljno svojih ideja i želio sam ih ostvariti do kraja, bez usuglašavanja s bilo kim.

Već godinama povremeno sviraš sa slovenskim sastavom Big Foot Mama. Što ima novoga po tom pitanju?
To je sastav u kojem sve ide nekim normalnim tijekom. Upoznao sam dečke dok su bili u jednom studiju u kojem sam igrom slučaja radio 2001. godine. Kada su oni ostali bez glavnog gitariste, zvali su mene. Doduše, prvi dogovor je bio da uletim na tri mjeseca, ali evo, ta tri mjeseca su potrajala, sljedeće godine će biti točno 15. godina kako sviram s njima. Zadnji album smo snimali u Berlinu. Prekrasno iskustvo. Imali smo dan ili dva slobodno i onda sam otkrivao Berlin, nalazio mjesta na kojima su snimali albume Iggy Pop i Bowie, i ostali velikani. S Big Foot Mamom sam doživio puno lijepih stvari.

Što misliš o Potočnjakovom bendu Otrovna Kristina ili Seven That Spells? Znam da vam je on radio i cover albuma…
O Niki Potočnjaku mislim sve najbolje, nevjerojatno kreativan tip, volim slušati sve njegove bendove od Kristine, Jastreba do Sevena. Moram priznati da sam prije dogovora s njim, pratio tko što radi na sceni omota albuma. I otkrio sam njega. On ne samo da ima super bendove s kojima je već proputovao pola svijeta, nego radi i unikatno likovno oblikovanje i to radi jako uspješno i moćno!

Jako brzo smo se skužili, on nije tip koji bi ti nešto zakomplicirao ili da bi napravio nešto na svoju ruku. Dovoljno je svjestan svojih kvaliteta i zna što hoće, i to se meni sviđa. Inače od regionalnih bendova pratim sve što mi padne pod ruku, tu i tamo me pokoji ugodno iznenadi.

Kada gledaš na svoj životni put od Vinkovaca, Zagreba, pa sada i Slovenije u kojoj živiš, odnosno koje trenutke imaš u najljepšem sjećanju, a da se tiču bendova s kojima si bio povezan ili još uvijek jesi?
Gledam to kao razvojni put jednog muzičara koji dolazi iz provincije, gdje je sve malo drugačije nego u centru, možda i zato neki ljudi iz malih gradova prije očvrsnu. Zagreb doživljavam kao svoj grad, dao mi je neku slobodu, širinu… a onda me život ili sudbina odvela u šume između Bregane i Brežica i tu je lijepo. Neki lakši ritam svakodnevice se odvija. To mi sada odgovara, čuju se ptice od jutra do večeri, to volim, slušati ptice u 5-6 ujutro, prekrasno zvuče.

S obzirom na dugogodišnji glazbeni staž, kroz koji dio bavljena glazbom ti je trenutno najveći gušt prolaziti?
Ponekad su to svirke, nekad je rad na novim pjesmama, isto tako volim biti u društvu muzičara, obično su to neki opušteni razgovori o glazbi i idejama. Ovo zadnje iskustvo, dok smo snimali “U moru i plamenu” mi je također bilo super. Ne mogu izdvojiti samo jedan vid cijele priče, sve to ima svoj razlog, i jedno bez drugog je nezamislivo.

Koncertna promocija novog albuma u Vintageu je pred vratima. Što pripremate?
Sviramo album i pokoju obradu, dođite i provjerite!

Imaš li već ideja kako bi mogli zvučati novi materijali Zoran Čalić Banda? Nastavljate li i dalje u tom djelomično retro, a opet modernom stilu, uz fuziju bluesa, country rocka i psihodelije?
Naravno, imam par pjesama spremnih za drugi album, bit će drugačiji od prvog albuma, ali svakako na tragu ovih stvari koje ste nabrojali. Vidjet ćemo kad se skupi sljedećih desetak pjesama, onda ću već imati jasniju viziju, kako ih snimiti i producirati. Bitni su ljudi koji sviraju sa mnom, nadam se da ćemo ostati na okupu jer mi se ne snima kantautorski album na akustičnoj gitari.