Moderna pop glazba zaista je preglasna, i sve pjesme zvuče isto, zaključak je španjolskih znanstvenika koji su pri istraživanju koristili napredne algoritme kako bi analizirali ogromnu arhivu pop glazbe u periodu od 1955. do 2010. godine.
Tim znanstvenika, koji je predvodio stručnjak za umjetnu inteligenciju Joan Serra pri Španjolskom nacionalnom vijeću za istraživanja (CSIC), uspoređivali su akorde, melodije, vrste zvukova koji se koriste, te njihovu glasnoću.
“Pronašli smo dokaze progresivne homogenizacije glazbenog diskursa. Specifično, dobili smo brojčane indikatore da se raznolikost prijelaza između kombinacija nota, ugrubo govoreći o akordima i melodijama, konzistentno smanjivala tijekom posljednjih 50 godina” rekao je Serra.
Proučavajući raznolikost palete zvukova, Serrin tim je u svojoj studiji za časopis Scientific Reports također otkrio da moderna pop glazba ima puno siromašniji izbor različitih zvukova nego prije 50 godina, kao i da je glasnoća kompozicija koja je postavljena prilikom snimanja polagano rasla kroz godine.
Serra također tvrdi da je glazbena industrija već dugo izložena optužbama da sve više poglašnjava kompozicije u svojevrsnom ‘ratu glasnoće’, no ovo je prvi put da konkretne brojke podupiru te tvrdnje.
“Mislim da to ima veze s ulogom glazbe. Danas je njena uloga da vas opusti, slušatelj ne želi razmišljati o tome što mu pjesma poručuje. Pedesetih i šezdesetih glazba je bila umjetničkija i nosila je neku poruku. Kada je uveden synthesizer, imali ste dosta bendova poput Pink Floyda koji su eksperimentirali s različitim tipovima zvuka i akorda. Danas se sve svodi na igranje i opuštanje, na ritam i energiju, dok bendovi nisu toliko zainteresirani za eksperimentiranje” komentirao je čitavu studiju istraživač Martin Haro s barcelonskog Sveučilišta Pompeu Fabra.
“Ne postoji puno istraživanja o tome kako bi se glazba trebala razvijati, ali ono malo što znamo govori da su kompozitori i izvođači u stalnoj borbi za privlačenjem pažnje slušatelja i očigledno kroje glazbu da bi to postigli. Jedan od načina na koji to postižu jest da kroz vrijeme svoju glazbu učine progresivno glasnijom, na primjer.
Inače, kada glazba postane preglasna onda je jednostavno neslušljiva te je vrijeme za novi glazbeni stil: da od svoje glazbe pretjeranom glasnoćom ne naprave monotoniju, izvođači i kompozitori bi se prvenstveno trebali koncentrirati na otkrivanje novih glazbenih stilova” riječi su profesora i glazbenog psihologa Adriana Northa.
