Zbogom Chelsea Hotel…

4468

Svaka soba ondje ima svoju priču. Svaka priča je legendarna, ali tek je manji broj njih poznat. Čuveni Chelsea Hotel u New Yorku zatvara svoja vrata.

Pjesnik Dylan Thomas preminuo je u sobi 205, Arthur Miller preboljevao Marilyn Monroe u 614, Bob Dylan danima nije izlazio iz 211 gdje je pisao “Sad Eyed Lady Of The Lowlands”. Sid Vicious nije se mogao sjetiti da je u 100 nasmrt izbo svoju djevojku Nancy Spungen, dok Leonard Cohen nikada nije zaboravio susret s Janis Joplin u 415 opisan u pjesmi “Chelsea Hotel #2” (sa stihom zbog kojeg se – kako sam kaže – i dan danas kaje).

Zasigurno ne postoji građevina koja je bila veći sinonim za kreativnost, razuzdan život, boemštinu, destrukciju i skandale: Chelsea Hotel bio je utočište piscima, umjetnicima, glazbenicima i neprilagođenim individualcima koji nisu imali novca u džepu ili ih jednostavno zbog njihovog problematičnog ponašanja nitko drugi nije htio ‘udomiti’.

Jack Kerouac ondje je u tri tjedna napisao svoje kapitalno djelo “Na cesti”, Arthur C. Clarke “2001: Odiseju u svemiru”, skladatelj George Kleinsinger pored klavira držao je akvarij s piranama kako bi mogao umočiti prste u njega svaki put kada bi mamurluk preuzeo primat.

Od Marka Twaina, Tennesseea Williamsa i Eugenea O’Neilla preko hipija i punkera, Chelsea Hotel oduvijek je bio okupljalište briljantnih i često razuzdanih umjetnika različitih profila.

No čini se kako je tradiciji došao kraj: novi vlasnik kupio je hotel za 80 milijuna dolara i prepustio ga arhitektima koji će mu skrojiti sudbinu. Hotel Chelsea na adresi 222 West 23d Street na Manhattanu otvoren je 1884., a sada je zatvorio vrata svojim gostima. Doduše, većina njih bili su punkeri u turističkom posjetu u potrazi za sobom Sida Viciousa (koja već odavno nije u ponudi), ali polovica od 220 soba još je uvijek popunjena.

Riječ je o starosjediocima čije ugovore o najmu nitko ne može poništiti bez njihova pristanka koji možda neće biti ni potreban: bit će im ponuđena kompenzacija zbog koje će se iseliti iz svojih domova kako bi napravili mjesta novom ekskluzivnom hotelu.

Muziku podržava

Književnik Ed Hamilton ne samo da je napisao knjigu “Legende Chelsea Hotela”, već je i sam stanovnik hotela posljednjih 16 godina: “2007. došao je novi menadžment koji je jednostavno uništio duh i tradiciju hotela. Bio je nepresušan izvor inspiracije jer nigdje na jednom mjestu niste mogli naći takvu skupinu likova kao ovdje.”

Hotel je 1883. projektirao arhitekt Philip Hubert kao običnu zgradu u kojem bi siromašni i bogati mogli živjeti skupa pod jednakim uvjetima (kao blagu najavu svoje buduće ekscentričnosti postavio je piramidu na krovu). U ono je vrijeme bila najviša građevina u New Yorku, no 12 katova zgrade pretvoreno je 1905. u hotel s apartmanima.

Od samih početaka privlačio je književnike, umjetnike i glazbenike. Među slavnim gostima bili su i Lillie Langtry, Frida Kahlo, Mark Rothko, te Edith Piaf. Da ne bude kako su mu gosti isključivo umjetnici i njima slični, spomenut ćemo da su u dijelu soba nakratko boravili i preživjeli s Titanica, te britanski vojnici koji su se iskazali u Prvom svjetskom ratu.

Mnogi se slažu da je Dylan Thomas bio prvi koji je započeo prepoznatljivu priču Chelsea Hotela kada se 1953. opio u baru (popivši navodno 18 whiskeya), a zatim se mrtav-pijan srušio u sobi, da bi par dana kasnije bio samo mrtav.

Upravitelj hotela u zlatnom razdoblju ’60-ih i ’70-ih bio je Stanley Bard. Uveo je striktna pravila o dodjeljivanju soba koja su se primjenjivala dugi niz godina: glazbenici su bili na drugom katu, turisti na trećem, a problematične osobe što bliže recepciji.

Arthur Miller jednom ga je upozorio na stanovitu neuravnoteženu mladu damu, no na njegove je riječi Bard samo odmahnuo rukom. Mlada se dama zvala Valerie Solanas, ista ona koja je nastrijelila Andya Warhola.

Dva su gosta bila posebna kategorija; Sid Vicious i glumica/model Edie Sedgwick koja je 1967. letvicu bizarnog ponašanja u hotelu podignula malo više: nakon ne baš uspješne afere s Bobom Dylanom odlučila je zalijepiti svoje velike lažne trepavice voskom svijeće zapalivši tako cijelu sobu. Umjesto da pobjegne van, skrila se u ormar i jedva preživjela.

Harry Smith, filmski redatelj i ljubitelj okultnog, privukao je sebi slične: sve je pošlo po zlu kada je nestala knjiga alkemičara iz 15. stoljeća, a hrpa priučenih magova nabacivala se čarolijama i namještajem u predvorju hotela.

Većina glazbenika odsjedala je upravo ondje jer su bili na crnoj listi svih drugih hotela u New Yorku. Bob Dylan, Janis Joplin, Jimi Hendrix, James Brown, Grateful Dead, Patti Smith i mnogi drugi ipak su ostali zasjenjeni ubojstvom Nancy Spungen u listopadu 1978. godine.

Basist The Ramonesa, Dee Dee Ramone, zatvorio se na dva tjedna u jednu od soba kako bi se riješio ovisnosti o narkoticima: nakon što je napokon izašao iz sobe i našao se pred izlaznim vratima hotela, ispred njega je palo tijelo žene koja je odlučila oduzeti si život skočivši s devetog kata.

Ondje je tijekom ’80-ih živjela i Madonna, a posljednji slavni stanovnik bio je glumac Ethan Hawke koji se odselio nakon prekida s Umom Thurman.

“Chelsea Morning” Joni Mitchell, “Sara” Boba Dylana, “Chelsea Girl” Nico, “We Will Fall” The Stoogesa, dijelom i “Streams of Whiskey” The Poguesa, “Edie (Ciao Baby)” The Culta i velik broj drugih pjesma uvijek će biti podsjetnik na jedno od najvažnijih mjesta u povijesti glazbe gdje je krilatica ‘sve je to rock’n’roll’ živjela punim plućima.

0 Shares
Muziku podržava