U danima kada se na cesti brane regulative koje bi trebali staviti točku na ‘i’ na već postojeće zakone, okrenuli smo se oko sebe i pogledali koliko su točno žene zaštićene u glazbi. Ne govorimo ovdje o zaštiti od fizičkog nasilja, takvo što se ne tolerira u javnom diskurzu bilo kojeg djelovanja naprednih društava, nego o diskriminaciji žene zbog toga što je – žena.
Je li rap seksistički glazbeni žanr? Neki će reći da nije, no ako samo bacimo pogled u prosječni booklet tekstova renomiranih izvođača žanra, na prvu se čini kako su žene puki rekviziti, nakit i “dodatna oprema” na glazbenom spotu pojedinca ili grupe. Situacija, naravno, nije toliko jednostavna i jednosmjerna kao što se čini, no gledajući crno-na-bijelo, žene su stereotipizirane.
Pomalo paradoksalno, prije nekoliko mjeseci javila se Nicki Minaj i u medije plasirala izjavu kako žene moraju u hip-hopu raditi dvostruko više nego muškarci kako bi dobile zasluge koje im pripadaju. Pokušao sam istražiti koliko u tome ima istine, na koji način žanr portretira žene te, finalno, koliko uspješne žene u hip-hopu (poput Nicki Minaj) rade na tome da od svojih kolegica i sebe naprave osobu, a ne objekt u očima gledatelja.
Krenimo otpočetka. Koliko mizoginije? Studija pod nazivom “Challenging the Contradictions of Chicano Rap Music and Male Culture”. Race, Gender & Class.“ pokazuje kako između 25 i 35% rap lirike sadrži određeni oblik diskriminacije naspram žena. On se može manifestirati u obliku pogrdnih naziva, isključivosti seksualnih konotacija naspram suprotnog spola ili pak dominacije nad istim putem nasilja, svodničenja ili kombinacije… Početna premisa je stoga jasna i neoboriva. Rap glazba sadrži zabrinjavajuću konstantnu. Sada možemo postaviti i ključno pitanje: zašto je to tako?
Isto kako je dužnost upozoriti na problematične trendove koji koče napredak našeg društva, isto tako je dužnost i staviti iste te trendove u određeni kontekst kako bi nam njegov uzrok bio jasniji, čime ćemo i probleme bolje razumjeti. Finalno, bolje razumijevanje problema znači i lakše pronalaženje potencijalnih rješenja. Rap glazba, nastala među afro-američkom populacijom osamdesetih godina prošlog stoljeća, vuče puno sličnosti s korijenom glazbene patnje – bluesom. Za razliku od robova koji su svoju tugu utapali u žalopojkama raštimanih gitara, hip-hop kultura i rap su produkt urbanih sredina. Neki problemi, bez obzira na promjenu okoline i lokacije, ostali su isti. Iako je segregacija na papiru stvar prošlosti, ona je ostala prisutna u američkom društvu i takvo što će se teško naglo promijeniti.
Takav breeding ground je, iako je rimovanje preko ritma nastalo kao zezancija na tulumima gdje se puštala funk glazba, stvorio okvir za subverzivnu poruku žanra. Upravo je data stereotipizacija od strane bijele populacije (Afroamerikanci su dileri, kriminalci i neradnici) bila djelomično prigrljena od strane optuženih, čime se stvorio rascjep mi – oni. Rap je postao glas otpora, a višedesetljetna potlačenost rase u SAD-u stvorila je kompleks reperima da svoj uspjeh moraju svima pokazati. Tako je rođena kultura blinga, skupih automobila i lifestyle predmeta koji su reperima davali status. Taj status je kupljen novcem koji su zaradili prodajući poruku grupaciji iz koje su i sami iznikli, čime je stvoren novi društveni jaz. Volja za novcem vrlo brzo postaje volja za moći, a u toj vrlo brzoj transformaciji žanra koji je prerastao underground klubove i osvojio velike pozornice, nastradale su kolateralno i žene.
Devedesete godine i zlatno doba rapa eksponencijalno je uvelo, na zahtjev producenata i slušateljstva, više nasilja u repersku liriku. Takvo što nije za čuditi. Nabrijana mladež, baš kao i u svakoj društvenoj skupini, pronalazi legitimaciju neprihvaćenih obrazaca ponašanja u glazbi. Uostalom, rap je imao od koga učiti. Rock kultura u SAD-u nije ništa manje uzgajala kulturu muške dominacije. Čast iznimkama, no veliki rock bendovi imali su grupije i vojske obožavateljica koje su svoje idole štovale na haremskim razinama. Sve to, i još više, potlačene skupine u SAD-u nisu mogle tako lako postići. Nikad neću zaboraviti genijalan line Ice Cubea u “Gangsta Rap Made Me Do It”:
I’m tryin to get me a Maybach / How you motherfuckers gonna tell me don’t say that / You the ones that we learned it from / I heard nigga back in 1971
Ipak, i manjinske skupine, točnije njihovi istaknuti članovi, uspjeli su naći svoje mjesto pod svjetlima reflektora. Oni su pak svoj status stekli zbog činjenice da su jednostavno kvalitetniji glazbenici. Crnačka glazba je i u najgorim danima segregacije bio guilty pleasure bijelcima. Sjetimo se samo Elvisa. Kralj rock’n’rolla je dostigao status božanstva jer je imao sve što imaju crnci, ali je bio bijel.
Ipak, nije rap kao ideja uveo mizoginiju u liriku. Akademija u svojim istraživanjima pokazuje kako je rap puka refleksija potlačenog društva i hijerarhije koja takva društva stvaraju kako bi dominantni pojedinci upraznili svoje potrebe. Naime, studija američkog sociologa Elijaha Andersona, provedena 2000. godine u Philadelphiji, pokazala je kako je rast društvenog statusa muškaraca iz redova latino i afro manjine povezan s eksploatacijom žena.
Vratimo se na Nicki Minaj. Poznata i uspješna reperica uputila je apel i kritiku sceni čije je i sama član kako ne čini dovoljno, kako bi sada, u vremenu kada punu pažnju dajemo egalitarizaciji svih članova društva, učinili isto i u rapu. Po mom mišljenju, ispravan stav. Devedesete su iza nas pa bi reperi, baš kao i neki članovi našeg vrlog društva, trebali krenuti dalje. Mora se priznati kako varijacija na dominantne trendove uviđamo sve češće, no rapperski mainstream nije ništa puno bolji nego prije 20 godina.
Ipak, meni se čini kako stvari takvim pristupom ne guramo naprijed, već ih vrtimo u krug. Iako je to što je rekla Nicki Minaj ispravno, razmislimo malo na temelju čega je ona dostigla svoj trenutni status. Percipirana kao snažan ženski glas unutar žanra, Nicki je iskoristila sva oružja uperena u nju u svoju vlastitu korist. Kada karijeru baziraš na svom izgledu unutar scene koju prozivaš, izuzetno je licemjerno prozivati ljude oko sebe da “žene moraju raditi duplo da bi stekle status koji je zaradio muškarac”. To je apsolutna istina, no Nicki je svojim primjerom ‘pospremila žene na krivo mjesto’. Kako možemo očekivati napredak kada iz samih redova vrhuške scene gledamo kako žene igraju isti film kao i oni koje prozivaju, ali su svoju sporednu ulogu zamijenile glavnom. Isto vrijedi i za Cardi B i sve ostale eksploatatorice svojih tijela za klikove.
Naravno, situacija se na marginama srednje struje mijenja. Sve je više umjetnica i rapperica koje su izabrale treći put, odbacile ustaljene prakse te tako pokazale kako budućnost nije tako siva. One su učinile taj prvi korak i shvatile kako neće okolina mijenjati zajednicu, već će se zajednica morati promijeniti sama, i to uz vrlo vjerojatno oštri odgovor okoline.
Mizoginija u rapu je stvarna i opasna jer ne predstavlja trenutni trend. Ona je ugravirana u DNA žanra putem uputa njenih začetnika, koji su, potlačeni od strane dominantne skupine društva, napravili svoju vlastitu hijerarhiju. Isto kako mi nemamo što govoriti reperima kako i kada promijeniti modus operandi, isto tako se isti ti akteri moraju sami zapitati je li njihov bunt i odgovor na represiju postao stalni i nepromjenjivi kompleks. Skok iz siromaštva u lovu je zajebana stvar, pogotovo kada te netko tapša po leđima. Ti koji ih tapšaju po leđima su najčešće oni kojima i paše ovakav status quo.
Krug se tako zatvorio. Oni koji financiraju rad rappera žele zaraditi što više novca plasiranjem proizvoda koji se najbolje prodaje. Zbranjeno voće već trideset godina u rapu kotira jako dobro, čime se stvara prividna integracija manjine u društvo. Ono što takvi trendovi stvarno čine jest daljnja stereotipizacija, a opijeni pojedinci, djeca ghetta i ostali, upali su živo blato novca i glamura zaboravivši po što su uopće došli.
