Zašto, kada i kako je nastalo ime Children Of Bodom

5729

Finska. Sjevernoeuropska skandinavska zemlja najpoznatija po tisuću, ili bolje rečeno tisućama jezera. Na obali jednog od njih, onog po imenu Bodom, ‘smještenom’ dvadesetak kilometara od Helsinkija, 5. lipnja 1960. godine kampiralo je četvero tinejdžera; dvije petnaestogodišnjakinje i dva osamnaestogodišnjaka.

Njihov bezbrižan, mladenački, nesputani odmor i uživanje u prirodnim ljepotama jezera i onima oko njega u noći je prekinuo poremećeni ubojica, koji ih je iskasapio, unakazio, izrezbario i na kraju poubijao nožem.

Ne sve, jer je od njih četvero jedan mladić, istina s teškim ozljedama, preživio ovaj ničim izazvan masakr po uzoru na najogavnije filmove strave i užasa. Preživio fizički, ne i psihički, jer je pod stanjem teškog šoka, nakon sanacije ozljeda, bio smješten u psihičku ustanovu. Ubojica nikada nije pronađen, a najbliže, barem se tako mislio, razrješenju slučaja, stiglo se deset godina kasnije, kada se jedan čovjek sam prijavio policiji, ustvrdivši da je taj događaj njegovih ruku i misli djelo.

Muziku podržava

No ubrzo se ispostavilo da se radi o još jednoj ne baš ‘čistoj’ osobi, pa je tako, koliko mi je poznato, slučaj do danas ostao nerazjašnjen, i s godinama prerastao u najveći misterij finske kriminalističke povijesti. Četvero mladih ljudi na pragu ulaza u život stradalo je ni krivo ni dužno.

Mada danas živimo u svijetu u kojem su, gotovo za ne vjerovati, takve stvari pomalo ‘normalne’, odnosno svako malo pa se nešto slično dogodi, u ono je vrijeme to bilo nešto nepojmljivo. Nešto što se nije događalo niti u filmovima, a kamoli u normalnom, svakodnevnom životu. I to još u Finskoj, gdje su takve stvari i dan-danas rijetke.

I tako, vrlo je vjerojatno da se u proteklih desetak i nešto puno više godina o ovoj tragediji ne bi toliko pričalo, a daleko bi manje ljudi s njom bilo upoznato da se nije dogodio, pa ‘ajmo ga nazvati, čudan splet okolnosti. U direktnoj vezi sa, nakon nogometa, zasigurno najvažnijom sporednom stvari na svijetu – muzikom. Ipak, samom ‘finalu’, prethodili su neki događaji, čije su se ‘kvalifikacije’ održavale pune četiri godine.

Naime, negdje 1993. godine, u gradići Esppoou, udaljenom desetak kilometara od Helsinkija i isto toliko od famoznog jezera Bodom, dvojica prijatelja osnovnoškolaca, gitarist Alexi “Wildchild” Laiho i bubnjar Jaska Raatikainen, ‘opčinjeni’ death metal bendovima kao što su Entombed ili Obituary, osnivaju bend kojem daju ime IneartheD. Line-up je popunio basist Samuli Miettinen i u kolovozu 1994. godine stiže prvi demo “Implosion of Heaven”.

Međutim, već se na tom materijalu moglo čuti da su se dečki, bez obzira što im idoli dolaze iz ‘death sfere’, odlučili u svoju muziku unijeti više različitih stilova, ne bi li pokušali biti drukčiji, inovativniji, zanimljiviji. Ljeti iduće, 1995. godine, u istom studiju Astia, s producentom Anssi Kiipeom snimljen je drugi demo “Ubiguitos Absence of Remission”, i to, svirački, bez Miettinena, ali s (opet) njegovim tekstovima.

Na tom su demu Alexi i Jaska odsvirali i klavijature, koje su ubacili zbog sve kompleksnije muzike kakvu su komponirali. Nakon završetka snimanja tog demoa, Miettinen se definitivno odlučuje na odlazak, i to ne samo iz benda, nego i iz Finske, obzirom da se s obitelji preselio u SAD.

Iako je bio aktivan u IneartheD, Jaska je nastavio svirati francuski rog u lokalnom ‘big bandu’, a zajedno s njime je bio i Alexander Kuoppala, tamo trubač, a inače i gitarist. Nastavak je i više nego predvidljiv – Alexander se priključuje bendu kao ritam-gitarist. Međutim, kako se nastavlja s komponiranjem muzike s puno različitih elemenata, postaje sve naglašenija i nasušnija potreba angažmana stalnog basista i klavijaturista.

Tako najprije stiže basist Henkka “Blacksmith” Seppälä, inače Alexiev i Jaskin školski prijatelj, koji preuzima i back-vokale, a početkom 1996. godine i klavijaturista Jani Pera Pirisjoki. Prvi puta kompletirani bend snima treći demo “Shining”, kojeg, kao i prethodne, šalju na adrese diskografa, međutim, odgovara kakav se očekivao, nije bilo. IneartheD kao da nikoga nije zanimao, bez obzira što su u lokalnim klubovima, gdje su sve češće nastupali, a ubilježili i nastup na festivalu u obližnjem mjestu Lappeenranta, okupljali sve veći broj obožavatelja.

Takav razvoj događanja djelovao je deprimirajuće na dečke i bend je bio skoro pa pred raspadom. Ipak, odlučili su još jednom pokušati, ali bez klavijaturiste Pirisjokia, čijim su angažmanom bili nezadovoljni, te je morao otići. Pogotovo Alexi, koji je od njega tražio više inovativnosti, samoinicijative i efektnije, egzibicionističke ‘ispade’, na što ovaj, za razliku od svih ostalih, i nije baš bio spreman.

Pa tako, na Pirisjakijevo mjesto dolazi još jedan mladac, Jaskin (opet) školski prijatelj Janne “Warman” Wirman, koji, iako je odmalena svirao piano i klavijature, nije imao iskustva u radu s metal bendom.

Usprkos tome, dobro mu je krenulo i IneartheD započinje snimanje albuma “Something Wild”, kojeg su sami financirali, a koštao ih je oko 3.000 dolara. Muziku, kao i većinu tekstova, napisao je Alexi, a model po kojem je rađen, u kojem je izmiješano gotovo sve, od blacka, deatha, thrasha, speeda, powera, heavya pa do klasične muzike, ponovno nije naišao na razumijevanje diskografa. Iako, fanova je bilo sve više, ali oni nisu mogli utjecati na ponašanja diskografa.

Ipak, javila se naposlijetku jedna mala belgijska kuća, s kojom je potpisan ugovor i objavljen taj album. Međutim, ona je bila toliko slaba, da nije mogla pokriti čak niti troškove snimanja, a kamoli napraviti makar i suvislu promociju albuma.

Tako je bend počeo sam prodavati svoje albume i to im je definitivno bio najbolji potez koji su mogli napraviti. Za nekoliko su dana prodali više od 1.000 CD-a, a potražnja nije jenjavala.

Na sreću, jedna od tih kopija stigla je, preko Samija Tenetze (Thy Serpent) i Alexandera Kuoppale, do Ewoa Rytkonena, koji je radio u finskoj diskografskoj kući Spinefarm Records. On je bio oduševljen materijalom, te im ishodio mogućnost potpisivanja ugovora. Međutim tu se pojavio novi problem na kojeg nisu računali. Prava na taj album, s obzirom na otprije potpisan ugovor, imali su Belgijanci, koji ih se nisu htjeli odreći.

No tada dolazi na red još jedna ključna stvar. Netko se dosjetio ideje da bend jednostavno promijeni ime i nakon toga, kada IneartheD neće više postojati, Belgijanci neće imati nikakve osnove zabraniti, odnosno staviti pravni ‘veto’ na potpisivanje ugovora s novim diskografom.

Jedino je bio problem na brzinu naći ime. Tada su, sasvim slučajno, članovi benda, prelistavajući telefonski imenik, naišli na riječ ‘Bodom’ i složili se da se bend nazove po jezeru poznatom po tragediji iz 1960. godine.

Kako nije bilo previše vremena za nove ideje, ova je, nakon prvotne ‘Lake Bodom’, modificirana, i na kraju promijenjena i prihvaćena kao Children Of Bodom. Otada, pa sve do današnjih dana, bend i strašan događaj kod jezera Bodom postaju usko vezani jedno uz drugo, a ‘Ripper‘ zaštitni znak i ‘ukras’ naslovnica svih albuma.

Nakon što su 1996. godine, u kojoj se mnogo toga izdogađalo, poslali demo “Deadnight Warrior”, napokon je potpisan ugovor sa Spinefarm Records, i to na tri albuma. Prvi veliki uspjeh postignut je odmah sa singlom “Children of Bodom”, koji je osvojio finsku top-ljestvicu, a i prodan je u zlatnoj tiraži.

Nova im je izdavačka kuća financirala ponovno snimanje albuma “Something Wild”, izašlog sredinom 1997. godine, a nešto kasnije i spota “Deadnight Warrior”, za kojeg je utrošeno, danas smiješnih, ali za to vrijeme velikih (za anoniman metal bend) 1000 dolara. Taj spot Alexi zan često spominjati, jer je sniman po noći i na temperaturi od oko -15 stupnjeva.

Otada počinje strelovit uspon Children Of Bodoma, za kojeg je zaslužan dobrim dijelom i Dimmu Borgir. Naime, s norveškim kraljevima blacka Children Of Bodom je nastupio u studenom iste godine u Helsinkiju. Potencijal benda nije mogao promaknuti pronicljivim ‘skautima’ Nuclear Blasta pa je potpisan ugovor o distribuciju prva tri albuma po Europi, Japanu i Tajlandu (?!).

Događaje otada pa do danas, ne treba posebno naglašavati, jer su gotovo svim metalcima jako dobro poznati. Uz odlazak Alexandera Kuoppale, kojeg je 2003. godine zamijenio Roope Latvala (Sinergy), spomenimo tek da je, nakon studijskih “Hatebreeder” (1999.) i “Follow the Reaper” (2001.), te livea “Toky Warhearts” (1999.), brigu o distribuciji narednih albuma (“Hate Crew Deathroll” (2003.), “Are You Dead Yet?” (2005.) i novog “Blooddrunk” (2008.)), te livea “Stockholm Knockout Live” (2006.), preuzeo moćni Universal Records.

Popularnost Children Of Bodoma narasla je do neslućenih visina. Novi poklonici, prodaje albuma i broj publike na koncertima stalno su u porastu, pa se s velikom sigurnošću može reći da je ovaj bend jedan od značajnijih u metalnom svijetu. I to ne samo uzimamo li u obzir posljednje godine, već rezimirajući cjelokupnu povijest.

No to je tema za neku drugu priču. Ipak, prekratko postoje da bi se o njima pisale ozbiljnije i opširnije biografije. O tome ćemo razmisliti za desetak i pokoju više godina.

0 Shares
Muziku podržava