Yuri (ST!llness): “Kao Dalmatinac se moran vratit doma ostavit kosti”

3429

ST!llness u zagrebačkom KSET-u zadnjeg dana mjeseca travnja 2015. godine slavi 10 godina live benda, iako su se muzikom počeli baviti 1998. (tada su Yuri i Papi bili hip-hop dvojac).

Bend će osim u KSET-u 10. rođendan proslaviti i u splitskom klubu Judino drvo 8. svibnja. Trenutno rade na četvrtom albumu, a neke nove stvari izvest će i na ovim koncertima.

Do sada su se u pjesmama bavili raznim temama, a tako će nastaviti i na novom albumu. Njihov zvuk je fuzija hip-hopa, reggaea, funka i rocka, ili kako sami kažu, sviraju “Tribal Roots Rock Jungle Hop s elementima psihodelije“, a ono što ih uživo čini posebnima je njihova luda energija koju uspiju prenijeti na sve prisutne.ST!llness danas čine Ivan Jurić – Yuri (vokal), Mario Validžić (bubanj), Ante Ljubičić (gitara), Marko Pinjuh (bass), Davor Barišić (gitara), Krunoslav Kobeščak (perkusije), Robert Martinović (ton majstor), i Dida Ljubo (Darko Ljubić) (vozač, mama, tata, baka i djed), a mi smo prije koncerata ulovili Yurija te profilozofirali s njim o raznim temama…Zašto koncert u KSET-u za 10. rođendan?
U KSET-u se ljudi minjaju iz generacije u generaciju, i tamo uvik nalazimo neke prijatelje, u svakoj generaciji. Tamo volimo raditi jer taj klub funkcionira na način da odgaja generacije za nešto u vezi glazbe i umjetnosti. Većinom odgaja tehničare, što je najbitnije za surađivat s umjetnicima. Kroz suradnje smo tamo uvik nalazili i prijateljstva.U Splitu ćete svirati u Judinom drvu…
Tamo nas isto vežu prijateljstva. Još nismo tamo svirali, ali klub je odličan. Jedva čekamo isprobat. Koncert u Splitu jednostavno mora bit. Zagreb je matični klub benda, a Split je moj rodni grad i krenia san od tamo. Proslava rođendana bit će u Zagrebu i Splitu, a ostalo će bit po pozivu, di nas zovu. Nećemo previše forsirat koncerte, sada nam je bitnije da sastavimo album da zvuči onako kako bi tili da zvuči.Koji gosti će biti na koncertu u Zagrebu?
Ljudi koji su nas
pratili sve ove godine. Danijel Vignjević – Moco će odsvirat dvi-tri
pisme na basu, Nenad Kovačić šta svira u Antenatu, Davor Vrdoljak i
Ognjen Zečević.Zadnjih 9 mjeseci niste nastupali. Zašto?
Imali smo male promjene u bendu, uvatia nas je i ovaj val šta je sve izvođače uvatija – drastično obaranje cijena i nepoštivanja izvođača. Nije se poklopilo ni energetski i morali smo imati malu pauzu. Imali smo i duže pauze za radit albume. U ovih 10 godina smo dosta svirali i valjda nam je tribalo malo pauze. Uvatile su nas i neke privatne stvari, krediti… Stvari koje drže obične ljude, a mi smo prije svega obični ljudi, a onda umjetnici. Otiša nam je Musa…

Zašto nemate menadžera još uvijek?
Nemamo jer bi se u ovim godinama našeg postojanja pojavia neko ko je dosta profesionalan i moga bi to radit, al me nije uvjeria da voli naš bend i to šta radimo, a nama je to dosta bitno. Bilo je ljudi koji vole naš bend i to šta radimo, ali to nisu mogli raditi. Neki nisu znali, neki nisu mogli. Sad se stvari oko toga preslaguju, mislin da će se to posložit u nekom kratkom periodu i da će bit jasno ko se s nama bavi i ko s nama radi.

Hoće idući album isto biti za dosadašnjeg izdavača Menart ili DIY ili nešto treće?
Ne znamo šta će bit s tim. Za sada nam je najbitnije da svi budemo zadovoljni s albumom i pismama, da dobro odaberemo šta će ić na njega i da to snimimo napokon kako bi tili. Oće li bit DIY il u nekog izdavača, ovisi o ponudi izdavača. Ako budemo zadovoljni potpisat ćemo, ako ne, odlučit ćemo šta ćemo. Par novih stvari ćemo svirat na novim koncertima sada. Gotove su, onakve kakve bi tili snimit. Neke još dižemo na noge…

Muziku podržava

Na trećem albumu osjeti se promjena s obzirom na prva dva. Kakav će bit četvrti album?
Naše teme su kupus svega i svačega… Bit će isto ko i do sada. Bit će ih iz privatnog života, vlastitih misli, malo o društvu, malo psihijatrije, malo psihodelije, malo obične životne stvari… Ne znan kako će ljudi to percipirat, bit će dosta šaren. Zvukovno će isto bit šareno, volia bi s elektronikom još malo povuć na jungle i potrudit ćemo se da ostvarimo nešto šta do sada nismo uspili, recimo snimanje brasseva na nekim stvarima koje baš to traže. Danas više ne možeš semplirat sve šta bi tija, bit će nekih semplova za koje ćemo morat pozvat neke prijatelje, gostujuće muzičare da to odrade. Bit će svega. Imamo pola albuma gotovo, to ćemo svirat uživo.

Kad mislite objavit album?
Nadan se da bi ga ove godine mogli snimat i da bi dogodine moga izać vanka. Al kod nas se to nikad ne zna. 2016. je djeljivo s 3, to je dobra godina, Tesla je reka da sve mora bit djeljivo s 3 pa eto nadan se da će izać 2016.

Koliko se proces pisanja promijenio kroz godine i kako inače pišeš?
Mislim da se nije prominia, a i nema nekog procesa. Postoje striktno emocionalne pisme, striktno umne pisme i postoje miksevi. Emocionalne pišen iz jednog komada i one su jako rijetke, s jako intenzivnin emocionalnin podražajima i njih moran napisat da se ne bi fizički raspa od unutarnjih kemikalija.

Iman misaone kad me nešto mori u glavi, onda se to dugo sastavlja. Iman ove šta ih pišen komad po komad pa to kombiniran u cjelinu. Iman stalno blokić sa sobon i zapisujen ideje stalno. Nekad sam sebi pišen pismo, znači sam sebi napišen nekad “siti se onog kad si razmišlja o tome i tome jer ti se dogodilo to i to“. Kad sidnen negdi u miru i kad san opušten, mogu prizvat osjećaj koji me navea na određenu ideju i mogu na njoj radit, a nekad moran prekinit sve šta radin i pisat jer bi se u protivnom počea trest il nešto slično. Nema određenog procesa. Nekad san neke pisme napisa čak i na prijedlog nekoga.

“Tice” san napisa nakon šta san pročita istoimenu pismu od jedne prijateljice, al san je ja napisa na svoj način. Dok je “Blues za moju majku” blues za moju majku, a “Samo još jedan blues” rekvijem za mog oca. “Katarza” je nešto umski šta je toliko očigledno, al kad ti opterećuje um, tu nema emocija, to je analitički, um koji je isilovan medijima i propagandom. Iman neke utopijske ko “Možda”. “Terapija” je nastala kad san se naduva pa mi je super, a iman neke kad san se isparanoizira. Ovisi o psiho-emotivnom stanju i o temi.

Koje su ti najemocionalnije osim “Bluesova”?
Imaju baš sada dvi napisane za novi album, “U početku bijaše riječ” je isto takva pisma, ona je moja osobna, odnos emocija i uma. “Tice” su isto takva stvar, al je ta direktno inspirirana drugom pismon. Neki ljudi su se sitili da nam je “Ludilo plan” super pisma koju nismo dugo svirali, sad ćemo je svirat u KSET-u. To je jedna stvar napisana u komadu, klasična patnja jednog Dalmatinca na kontinentu, klišej. Ali zapravo najveći klišeji su izašli iz najdublje emocije. Ne bi ni postali klišej da emocija nije toliko jaka i duboka i univerzalna da se toliko ljudi može pronać i identificirat s tim.

Gdje pronalaziš mir, u kojim ambijentima?
Isključivo u prirodi. I drago mi je da san prisilno naučija meditirat, bia san na rubu živčanog sloma od života u civilizaciji, tako da san mora nešto poduzet pa san iša izučit neke tehnike čišćenja uma i tijela. Al najviše mira nalazin u šumi i na moru, znači modro i zeleno. Nema jačeg DMT-a od toga. Planine i more.

Vis ti je posebno mjesto. Zašto?
Utjecaj jednog prijatelja je dosta nas dovea na to misto prije 15 godina, u grad Vis. Sad san tamo tijekom godina naša dosta prijatelja, radin sezone, konobarin, DJ-iran… Naučia san se malo bavit ugostiteljstvom pa sada to odvajan od rock’n’rolla. Naša san tamo jednu specijalnu energiju i specijalan odnos između ljudi. Ljudi su tamo vrhunski civilizirani, ali i vrhunski divlji. Nisu zakinuti ni za jedan doticaj civilizacije. To je grad s muzejom, kinom, teatrom, a utjecaj prirode je dovoljno surov i jak da zadovoljava moje potrebe za tim. Čiste netaknute prirode ima dovoljno na malome da mogu bit slobodan i sritan.

Živiš Split-Vis-Zagreb. Zašto na tri mjesta?
U Zagrebu mi je bend i ne mogu više boravit tu jer ne želin da me neki posal koji mi je nužan za preživljavanje veže tako da se ne mogu kretat, a opet mi je neizbježno jer mi je tu bend i s tim ljudima san emocionalno vezan, a ne samo profesionalno, a u Splitu mi je brat, sestra, mater, baba, obiteljska kuća i neke obaveze, a na Visu mi je taj sezonski posal i opuštanje, tako da san razapet između toga. Nije mi ni teško ni lako, al tako je sad jedino moguće.

Kako taj kaotičan način života utječe na tvoju kreativnost?
Moja kreativnost je najjača kad san u neredu i kad san u stisci s vrimenom jer se onda moran izvuć iz svega toga. Al evo ne mogu odustat od ljudi koji me vežu za Zagreb, ne mogu zaboravit obitelj i ne mogu odustat od Visa, i trenutno pokušavan iz tog izvuć najbolje šta mogu. Al to je moj život.

Koliko si se uspio odmaknut iz splitskog stanja uma i utječe li još uvijek to na tebe?
To je jedan veliki paradoks. To je jedno prokletstvo kojem ne možeš uteč. Kad san nazva bend ST!llness san razmišlja kako je to paradoks, to je Stillness (bolest) i ST!llness mir i harnomija – to je jedno i drugo. Ta bolest je da kad se rodiš na jednom tako prekrasnom mistu di imaš more, čist zrak, prirodu, sve bogom dano, ne da ti se ništa, i ne da ti se baš zato jer ti je sve super, i boli te kurac za išta i nemaš razloga za radit išta, nemaš pokretača. Naravno da će neko na sjeveru radit, kopat i rovarit jer si triba priuštit bolji život. A mi doslovno doli možemo ležat i da nam sve padne s neba, šta i je tako.

Ali za priuštit si nešto finije, tipa za imat lipo vino tribaš se jebeno naradit. Tribaš jebeno iskopat polja za jedno 10 loza. U nas 10 loza stane na 100 kvadrata, a u Slavoniji na 10 kvadrata. I sad. Imamo sve šta imamo, i onda nam se ništa ne radi, a znamo sve šta bi tribalo da nam bude bolje. Ne damo nikom da nam organizira život, a ne možemo si sami to napravit. U svemu tome, svi na tim kavama seru, svi su izbornici, gradonačelnici, svi su pametni, a niko prstom ne bi maka, i dalje niko ništa ne radi, svi imaju za tu kavu, side na tom suncu i uživaju.

Nadan se da san se dovoljno uspija odmaknit od tog St stanja uma, jer san nemiran duh, mene progone ideje i moran stvarat i moran bit u muvingu, al onda opet taj paradoks – moran se i vratit doma. Želin obić cili planet, al ja ko Dalmatinac se moran vratit doma ostavit kosti. Od splitskog stanja uma se možeš fizički maknit, al ne moš to iskorijenit iz sebe. Mislin da je to prokletstvo s kojem smo se rodili.

ST!llness se uvijek nekako povezuje s marihuanom, koliko će ta tema biti zastupljena na novom albumu?
Dok se potpuno ne legalizira, minimalno jedna pisma po albumu. Mislin da je kriminalizacija i sotonizacija toga čisti idiotizam. Marihuna je najkorisnija biljka na planeti, i iz tog razloga postoje razne propagande jer ne samo da ugrožava farmaceutsku industriju, ugrožava i ostale industrije. Bilo ‘ko ‘ko ima iole inteligencije može to guglat i saznat. Umoran san više od pričanja i slušanja o tome, al ne mogu odustat, ne radi marihuane, nego zbog zdravog razuma. Zabrana i sotonizacija toga je protiv prirode, protiv čovika, protiv boga i protiv zdravog razuma i mene to užasno mori. Puno je to dublje od same marihuane. Kada je glavni razlog sotonizacije marihuane to da je ona psiho-aktivna, postavljan onda logično pitanje je li onda to znači da ljudi koji brane marihuanu bi htjeli da smo mi psiho-pasivni?

Mislin da marihuana ne može izvuć iz čovika nešto šta u njemu već nije. Ni jedna supstanca ne može stvorit nešto šta već ne postoji u čoviku. Marihuana nikako ne utječe loše na ljudsko zdravlje, oni koji je povezuju sa shizofrenijom su isto idioti, jer bolje da su shizofreničari to otkrili uz pomoć marihuane, nego da su otkrili to u nekoj kritičnoj situaciji. Dalje, uvik prepričavan jednu priču oko droga. Na medicinskom faksu je jedan profesor farmakologije reka da je jedina razlika je li neka supstanca lijek, droga ili otrov samo u dozi. Znači to vrijedi za bilo koju kemijsku supstancu u svemiru u primjeni za ljude.

Koji je problem s (ne)zastupljenošću ST!llnessa u medijima?
S prva dva albuma smo doslovno iskakali iz paštete, to je nama bilo nevjerojatno da se događa. Onda je to opalo naglo, ne znan zašto. U to vrime kad se to događalo, događale su mi se i u privatnom životu loše stvari, pa nisan to ni primjetia, ima san jako lošu situaciju, bolest u obitelji, tek sada to vidin. Tada smo izgubili i neku potporu izdavača. Ne znan zašto. Ne znan zašto su mediji tako super reagirali na nas i ne znan zašto su nas onda odjebali. Jedan TV urednik je za “Katarzu” reka da je super pisma, al da je on ne smi pustit. Posli smo se sprdali s “Guzotresom”, al taj je spot moga na TV.

Toliko puta smo izbacivani iz klubova u kojima smo svirali, toliko puta je policija prekidala naše koncerte, namjerno il slučajno – nebitno je. Imali smo period od tri godine da svaki put kad smo svirali uživo padala je kiša. Sviramo na otvorenom – padne kiša. Događale su nam se svakakve sulude stvari u karijeri. Zašto nas sada mediji ne podržavaju, ne znan. Možda zato šta nemamo menadžera. Mislin da to menadžeri stalno lože ljude da pišu o tome. Za nas niko ne loži nikog da se piše o nama. Nismo mi neki ljudi koji guraju sami sebe po internetu, ne sudjelujemo aktivno na društvenim mrežama, družimo se s ljudima uživo, i šta se muzike tiče i u privatnom životu.

Većina nas se trudi šta više ić u prirodu i bit živ u ovoj trodimenzionalnoj stvarnosti. Za mene su neke online stvari i dalje apstrakcija. Ja ih potpuno razumin, studira san informatologiju, meni je sve to jasno, samo mi je apsurdno i previše volin prirodu i društvo da bi se bavia virtualnin druženjen. Puno radije ću otputovat u neki grad i vidit ljude koji su tamo. Al taj online život je u zadnje vrime posta toliko bitan, al nama je toliko nebitan.

Ako dođemo do dobrog menadžera koji voli naš bend i to šta radimo, i uz to dobro radi, volija bi onda da se on bavi time, ako to znači da će nam to dovest nekog sponzora za spotove i album il više koncerata, onda neka on to radi. Moj posal je da pišen pisme, a posal ST!llnessa je da stvara albume, posal izdavača je da ga izdaje itd. Ja se ne mogu gurat il laktarit, niti žicat ikog išta, volija bi da nam je bolje, al je tako kako je.

Više bi volia da smo imali neki težak start, pa se penjali, a mi smo imali eksplozivan start, pa je interes medija za nas opa pa to utječe na posjećenost koncerata, pa bi volia da je obrnuto. Super mi je šta san toliko proputova na račun muzike, upozna toliko različitih ljudi, nauživa se svega. To sigurno ne bi ima priliku da san živia neki običan život u uredu il da san bia profesor. Najboje od svega je šta to i dalje traje i nadan se da je ovih 10 godina samo prva trećina. Najgore je šta još uvik ne možemo priuštit sami sebi da snimamo u studiju kakvom želimo i da imamo sredstava za platit točno tog i tog čovika za neki tehnički dio. Ža mi je šta svojim radom nismo uspili to postić, šta je izdavaštvo i muzička industrija došla do toga da si malo ljudi to može priuštit. Isto tako mislin i o mp3-cama. Mp3-ce su spasile kreativno glazbu i širenje glazbe, al su ubile muzičku industriju u komercijalnom smislu.

Što je s Golemom u kojem si isto pjevao?
Tehnički je neizvedivo. S obzirom da živin na tri mista, teško mi je još Ljubljanu ubacit u to, al masu toga san naučija s Krešom i Markom, upozna još neke genijalne muzičare. Trenutno je to zamrznuto dok ne dođu neka bolja vrimena. Lako mi sklopimo ideje kad se nađemo.

Kako Banana zvuk?
Banana zvuk je na pomolu svog autorskog albuma, i to na dvi razine, na internacionalnoj razini i na domaćoj razini. Još gledamo oće bit ‘i’ ili ‘ili’. Aktivno DJ-iramo, radimo svoju muziku, radimo mikseve, ful smo aktivni. Luka me masu isto naučija o muzici, s njin mi je lako radit i živit. Banana zvuk je jedan standard.

Di je ST!llness na sadašnjoj sceni?
U ovoj situaciji mogu reć da san jako sritan i zadovoljan šta je ST!llness konstanta i s time san presritan i zadovoljan. Volia bi da mi je to financijski isplativije i to samo radi lakoće daljnjeg rada, ne tribaju meni nikakvi luksuzi u životu, samo bi volia da mi je lagodnije tehnički izvest neke stvari, da ne moran radit poslove sa strane da bi moga bit umjetnik. Sve ostalo je super.

Jesi zadovoljan s trenutnom scenom?
Zadovoljan san. Vidin ovu hip-hop ekipu iz Splita iz koje san poteka, to je bomba, to rastura. Moja generacija (5 godina + i -) je puno napravila. Puno ljudi koje san zna kad san počinja, i kad su oni počinjali, oni su sada uspili. Puno toga je probilo van. Mislin da je današnja kompletna rock’n’roll scena super. Neke ljude sada vidin, koji su bili dica kad smo mi bili mladi i koji su nas gledali na koncertima, neki od tih su sada organizatori koncerata, neki su umjetnici, neki su meni inspiracija danas. Super san zadovoljan sa situacijom i mislin da se nema ko šta žalit. Ljudi koji se žale na scenu žale se na svoju trenutnu situaciju i na prokletstvo toga šta živimo na Balkanu i uvjetima u kojima živimo, al na neki način smo si sami krivi.

Šta je s faksom? Studirao si filozofiju i informatologiju…
Odusta san. Svatia san da san dovoljno naučia na informatologiji o informacijama i medijima i sve šta san tia i zahvalan san na studiranju i svim profesorima i svom faksu jer su me naučili sve šta triban znat. I iz filozofije i informatologije san izvuka maksimum, naučija puno, filozofija mi je puno proširila svijest, u jednom trenu života mi je napravila problem jer san preozbiljno to svaća i previše se opterećiva time (smijeh). Nisan se vidija ko informacijski stručnjak, nisan se vidia ko profesor filozofije. Filozof po prirodi jesan. Informaciju jako dobro razumin. Diplomirat neman potrebe jer se ne vidin u tome profesionalno, zadovoljštinu u smislu ega ne triban. Oduzimalo mi je vrime i energiju koje su mi tribale za umjetnost i za radit nešto. Mora san nešto žrtvovat, pa san žrtvova fakultet jer nisan moga muziku jer mi život nije dopušta da ne radin ništa za lovu. Nije mi ža i zahvalan san svima. Priko Filozofskog faksa san upozna puno kvalitetnih ljudi za život. To je bia vrhunski dio moga života, formira me, omogućia mi je dolazak i ostanak u Zagrebu. Ko si može priuštit studiranje u životu – to definitivno triba napravit!

Boli i dira te nepravda generalno…
Takav san od rođenja. Oko ST!llnessa nema velike nepravde, više je stvar nespremnosti, neiskustva i neznanja. Onda se dogodi takav splet okolnosti i događaju se sranja. Mi radimo iz srca, instiktivno, a sad smo već i barabe koji znaju neke stvari koje prije nismo znali, prije 10 godina, sada smo spremniji na neke situacije, za neke smo bili prezeleni, naivni, nevini i neiskusni. Mi smo rokenrolčine iz srca i bez razmišljanja, a kada radiš iz srca, ovaj dio ‘bez razmišljanja’ ti se kad tad razbije o glavu, jebiga.

0 Shares
Muziku podržava