XIXA: “Doživljavamo se kao arena indie rock”

Prva glazbena imena koja nam padaju na pamet na spomen grada Tucsona i njegovog pustinjskog okruženja su Giant Sand i Calexico.

No dugogodišnji suradnici Howea Gelba i njegovog Giant Sanda, Brian Lopez i Gabriel Sullivan, uzeli su stvar u svoje ruke i osnovali bend XIXA.

Interesantna je to mješavina psihodelije, latino rocka i alt countrya, koju kuhaju njezini osnivači, proširivajući granice s jakim osobnim pečatom na glazbu koju stvaraju što je osjetno na njihovom debiju “Bloodline”.27. ožujka u Močvari spremaju premijerni zagrebački nastup, pred koji su nam Brian i Gabriel predstavili svoju magiju.Koji su bili glavni razlozi zbog kojih ste osnovali vlastiti bend i krenuli od početka?
Brian: Čak i prije nego što smo došli u Giant Sand imali smo ideju za osnivanjem chicha cover banda. Oko 2010., svi smo slušali puno “Roots of Chicha: Volume I” i pomislili smo da bismo mogli okupiti bend koji bi svirao na zabavama i u restoranima; zaraditi nešto više love, da nemamo potrebu tražiti poslove. Bend smo nazvali Chica Dust. Kasnije je postao dosta popularan, pa smo ga počeli doživljavati puno ozbiljnije.

Kažeš da je sve krenulo sa sviranjem cumbie, s Chicha Dust. Kako je izgledala ta transformacija u XIXA?
Brian: S vremenom smo krenuli pisati originalni materijal i 2015. odlučili smo promijeniti ime u XIXA – bio je to prilično oslobađajući trenutak za nas. Odnosno da imaš bend koji te predstavlja, novi bend. Ipak, mi sviramo zajedno otprilike šest godina. Tako da nije toliko novo zapravo. Samo je novo za vas.Također, pustinja za vas predstavlja veliku inspiraciju. Što je toliko magično kod nje i življenja u takvom okruženju?
Gabriel: Proganjajući duh je ovdje. Nešto što se skriva ispod pijeska i unutar kaktusa. Mogla bi to biti mračnija strana naše pustinje kojoj jedino starosjedioci imaju pristup. Pokušavamo spoznati kako pustinja zvuči kada se preokrene naopako.Osjeća se taj široki spektar glazbenih utjecaja i kultura koje XIXA spaja u jedno. Kada je riječ o vašim glazbenim pozadinama, što je svaki član sa sobom donio u bend?
Brian: Gabriel i ja smo obojica izbacili solo albume i vjerojatno ćemo to nastaviti raditi i dalje tijekom života, tako da obojica imamo produkcijsku i autorsku pozadinu. Winston Watson, naš cijenjeni bubnjar, išao je na turneje s Bobom Dylanom, Aliceom Cooperom, Warrenom Zevonom i ostalima – njegova pozadina je ‘stadionski rock’. Nasuprot tome, naš perkusionist Efren Cruz Chavez, nije imao pojma tko su Led Zeppelin kad smo ga upoznali, tako da je njegova pozadina više latinoamerički bazirana. Ostatak našeg benda također posjeduje tu kombinaciju rockerske/latino pozadine. Zajedno, alkemija je opipljiva.

Na koji način je povezanost s Giant Sand imala utjecaja na vaš bend općenito?
Gabriel: Brian i ja smo imali sreću što smo bili okruženi Howeovim kaosom nekoliko godina. U pitanju je formulirani nered. Strukturirana erozija. Naučillo nas je da odbacimo kontrolu i prepustimo se svijetu da radi što želi s nama. Primijenili smo to na pozornici, u studiju, i općenito u načinu na koji upravljamo samima sobom.

Imali ste također neke interesantne kolaboracije, kao što je primjerice ona sa Sadamom iz Tinariwena i Imarhana…
Gabriel: Naše petljanje sa Sadamom je nešto što je bilo urezano u nebesima od samih početaka. Upoznali smo ga preko Giant Sand kada smo svirali na istim festivalima, ali bilo je očigledno da se poznajemo puno prije toga.

S obzirom da ste svi u bendu talentirani i interesirate se za brojne instrumente i žanrove, biste li željeli još nešto novo istražiti u budućnosti?
Brian: Definitivno ćemo nastaviti gurati granice zvukovno i estetski. Mislim da smo jedva zagrebali po površini onoga što ovaj bend jest. Voljeli bismo se izgraditi i nadjačati i naš posljednji album, i usavršiti se u nekim stvarima po kojima smo jedinstveni na odlagalištu beskrajnog broja izvođača/glazbenika koji se pojavljuju svake milisekunde. Imat ćemo spreman album za 2018. u jednom trenutku, nakon čega ćemo žestoko nastaviti s turnejama, siguran sam.

Uzevši u obzir snažnu meksičku kulturu u Tucsonu, možete nam reći nešto više o lokalnoj glazbenoj sceni i tipovima glazbe koju tamošnja publika najviše preferira? Koji su to neistraženi dragulji koje bi još trebali poslušati?
Gabriel: Toooliko je toga izvan latino/pustinjskog zvukovlja po kojem je Tucson očigledno toliko poznat. Tu su naši prijatelji iz Orkesta Mendoza, ali ima i veličanstveno žestokih bendova kao što su Gatecreeper i North, ima i bučnih garažnih bendova kao što su Katterwaul i The Jagg, srcedrapateljskih kantautora kao što je Billy Sedlmayr, i ludo umjetnički nastrojenog lo-fi sastava Golden Boots. Sretan smo mi grad.

Brian, spomenuo si da i Gabriel i ti imate solo karijere, ali što vas još okupira, i zanima osim glazbe?
Da, lijepo je i ima terapeutski učinak. Veselim se vremenu kada ću moći provesti neke od ideja od proteklih par godinu, u djelo. Također oboje sviramo u Giant Sand, ali čini se, da je nakon 30 godina zajedničkog stvaranja, bend odlučio otići na počinak. Međutim, vidjet ćemo što će biti s tim. Osim toga, osobno volim igrati košarku u svoje slobodno vrijeme i to ću raditi i dalje dok god stignem.

Kada svirate izvan rodnog grada, kako izgledaju vaši nastupi? Možete nam malo pobliže opisati atmosferu pred vaš zagrebački nastup?
Brian: Ponosni smo na estetiku naših nastupa. Više nije dovoljno samo znati odsvirati točne tonove. Oh ne. Moraš imati tonu dima na stageu, video projekcija i profesionalnu rasvjetu za pozornicu. Doživljavamo sami sebe kao ‘arena indie rock’, odnosno kao produkciju stadionskog rocka s budžetom (smijeh). Ali zasigurno znamo kako potaknuti dugotrajne impresije kod publike. I veselimo se to napraviti i kod naše hrvatske publike.