Vraća li Rade Šerbedžija kafanu u Hrvatsku?

Kotač povijesti je neumoljiv. Vječita kriza je donijela vraćanje trendova koji su bili popularni u vrijeme ‘one’ krize koja je ipak imala kraj.

Na globalnom planu, vidimo da je Bob Dylan napustio rock and roll i bavi se žanrovima iz prve polovice dvadesetog stoljeća. Bruce Springsteen je na liniji Woodiea Guthrieja te se obrušava na gramzive institucije poput tajkuna, banaka, proizvođača oružja i raznih lobija. Razne goluždrave mladojke (Rihanna, Miley Cyrus…) nastoje djelovati senzualno i erotično, izvodeći svoju umjetnost kao što je nekad Josephine Baker sablažnjivala malograđansko općinstvo. Društvene mreže bile su kavane, kafane, birtije, striptiz barovi.

Pažljiv čitatelj će primijetiti da sam razdvojio kavane i kafane. Po mom osobnom mišljenju, postoji velika razlika između kafane i kavane, a nekmoli između kavane, kafića, birtije itd. Kavane su prostori elegantne, razmjerno uštogljene atmosfere u kojima se ne priča preglasno, gdje se gleda da se ne ispadne nepristojan, svira tiha pozadinska glazba, a od posjetitelja očekuje poznavanje bečkog bontona i/ili drugih nepisanih pravila. O nekim intimnim stvarima se priča tek u aluzijama ili vrlo kratko.

U kafanama (dakle, prosječnim, pristojnim kafanama) u velikim gradovima koji nisu izgubili kulturu kafana ne pjevaju se stisnutim glasom hitići s orijentalnim štihom i obiljem synthesizera. Ne skače se po stolovima i ne svjetla se ne gase pištoljem i nema nikakvih obračuna na parkiralištu. Pjevaju se starogradske i narodne pjesme, uglavnom uz neke varijente tambura, harmoniku i violinu – dakle, sve analogno, ništa preglasno. U kafani nema uštogljenosti, podržava se topla, domaća atmosfera koja će, uz koju čašu primjerenog alkoholnog ili bezalkoholnog pića potaknuti posjetitelje da međusobno razmjenjuju svoja duboka osjećanja, otkrivaju osobne tajne i dijele svoje misli koje inače zadržavaju za sebe.Kafane su multi-kulti. Nikakav problem nije čuti “Uzalud vam trud, svirači” Prljavog kazališta, “Moje drugove” Bajage i Instruktora, “Što te nema”, “Na vanjkušeku glava” Pere Gotovca, “Jedan dan života”, “Ja se konja bojim”, “Marijanu”, “Tko te ima, taj te nema”, “Oči čornije”. Važno je da se pjesma uklapa u atmosferu i da se može pjevati. Kafana je prihvaćajuće i podržavajuće mjesto, stoga nije rijetkost da u gradovima kod kojih postoji kultura kafana da sretnete ljude (i to ne nužno neobrazovane) koji će ponosno reći kako je “Kafana njihova druga majka” upravo zbog toplog ozračja i nepisanog mota koje je kaže da je svatko tko je s dobrim namjerama došao – dobro je došao.

Rasprodani koncerti Đorđa Balaševića i Zvonka Bogdana uz zamjetan doprinos mandolina, violina i harmonike, koji evociraju starogradsku pjesmu, prepoznatljivost novosadskog kvarteta Frajle, uzlet sevdalinke, uspjeh komornih nastupa Matije Dedića i Zorana Predina, sve manje diskretna revalorizacija rada Tome Zdravkovića, a pogotovo uspješni koncerti i snimljeni albumi Rade Šerbedžije i Zapadnog kolodvora “Vrijeme je, draga, vrijeme je”, “Live 2013.”, te samostalni album Zapadnog kolodvora s gostima sugeriraju da se u ‘regionu’ stvara nova kritična masa publike željna da čuje dugo vremena zaboravljen i prezren žanr koji je od narodnjaka i turbo folka podjednako daleko kao i rock.

Koncert Leonarda Cohena u zagrebačkoj Areni 2010., po slobodnijoj interpretaciji, nalikovao je na jednu ogromnu kafansku zabavu sa starogradskim pjesmama i s pjesnikom/frontmenom koji uz orkestar te litru i vodu recitira/pjeva svoje stihove dotičući intimu gotovo svakog posjetitelja. Poštovatelji Toma Waitsa također znaju ulogu barova/klubova/kafana u njegovom opusu, i on je znao odsvirati u rocku ne često korišteni melos slavenskog porijekla (polke).

Kafanski je pristup dolično prikazao Šerbedžija na disku “Vrijeme je, draga, vrijeme je“. Uz potporu vrhunskih muzičara (gitarista Marija Igreca se sjećaju još poštovatelji Cubisma) te miks originalnih pjesama i obrada Šerbedžija je kreirao toplu i pristupačnu atmosferu u kojoj se mogu naći i liječnici i domaćice, i koja producira različita osjećanja i različite sličice. Lika, Slavonija, Zagorje, Zagreb, Dalmacija, Srbija, Bugarska stapaju se u jednu cjelinu gdje se odvija slavlje nesavršenih ljudskih sudbina, a osjećaji koji se javljaju pripadaju i izvođačima i publici. I nije slučajno da pokoji mračni trenutak evocira Toma Waitsa i njegov hrapav glas – životnost priče iz prve ruke izvrsno se dočarava kafanskom ambijentu.

Album “Live 2013.” još više dočarava povratak starogradskih šansona u još širem multi-kulti spektru. Vlado Kreslin, Vlatko Stefanovski, uglazbljeni Krležini stihovi, uz prinos tradicionala iz Makedonije, Srbije, Međimurja i Zagorja čine putovanje glazbenom podsvjesti građana jugoistočne Europe. Važna je pjesma, važno je da pogađa, a zemlja porijekla – koga briga.

U vremenu kad možemo koristiti blagodati društvenih mreža, kad nam je gotovo svatko dohvatljiv, ali malo tko blizak, možda je i logično da dio publike opet poseže za muzikom koja njeguje otvorenost, neposrednost emocije, životnost, kao i za prostorom u kojem se takve pojave najbolje manifestiraju i u kojima takva muzika najbolje uspijeva – za kafanom.