Vlatko Stefanovski: “Zanima me što je to u mojoj duši što mogu podijeliti ljudima koji me slušaju”

5080

Uspjeh čini 99 % rada i 1 % talenta.” uzrečica je kojom se mladi talenti malo spuštaju na zemlju. Međutim, nakon razgovora sa sjajnim gitaristom Vlatkom Stefanovskim, nameće se samo jedan zaključak: talent zasigurno omogućava brzinu napredovanja, ali koliko će netko daleko dogurati, ovisi samo o njegovom radu.

Zapanjujuće je da je čovjek koji stekao ugled, slavu i poštovanje
mnogih i dalje marljivo vježba, otkriva nove stvari, i sustavno
analizira svoj rad, takvim intenzitetom i predanošću kao da je riječ o
glazbeniku koji se tek treba probiti i dokazati na sceni.

Stoga nema druge nego reći da će sigurno njegova ljetna turneja po Hrvatskoj s Miroslavom Tadićem biti vrhunska glazbena poslastica. O tome, kao i o nekim drugim stvarima, porazgovarali smo sa samim majstorom.

Najavljena je Vaša ljetna turneja s Miroslavom Tadićem. Uzevši u obzir da ste i Vi i Miroslav Tadić renomirani muzičari, da možete birati gdje i kako ćete nastupati, što vas motivira da ponovo svirate po Jadranskoj obali?
Naš cilj je da se predstavimo publici koja nas nikada nije čula niti vidjela, a na našim koncertima ima mnogo turista. Koncerti su srećom vrlo uspješni, iako nisu masovne prirode, ne reklamiraju se bjesomučno i događaju se u malim prostorima i intimnoj atmosferi kojima jako lijepo odgovara ambijent ljetne večeri te više pripadaju kulturnoj ponudi nego estradnoj.

Prva je ideja bila da sve bude po otocima, jer imaju nešto što je teško objasniti, magičniji su, inspirativniji, egzotičniji. Obzirom da je bilo nezgodno uskladiti sve datume, a tu su i trajektne linije odigrale svoju ulogu, odsvirat ćemo koji koncert i na kopnu.

Što Vam je najljepše na turnejama po Jadranskoj obali i otocima?
Osim u koncertima i muzici, uživamo u bogatoj hrani, dobrim vinima i moru, svi smo prilično opuštena ekipa i sve ide glatko, nema stresova.

Nastupali ste ne samo od Vardara do Triglava, nego od New Yorka pa do Taškenta. Kako izgleda Vaš omiljeni prostor za nastupanje u kojem se Vi osjećate najugodnije?
Najviše volim nastupati u dvoranama do 1000 mjesta koje su napravljene tako da sliče na tonski studio. Znači spretno urađena akustika, dobra sjedala, scena drvena, fino opremljena, tako da se zbog akustike zastori mogu pravilno podesiti, te da ima backstage koji je human za umjetnika: gdje se može sjesti, pogledati u ogledalo, popiti vodu ili kavu, pojesti koju bananu i otići u pristojan WC.

Muziku podržava

Zvuči normalno, ali se ne dobiva baš lako. Pogotovo na Balkanu. Na Balkanu su prostori do 1000 mjesta uglavnom jako zapušteni socijalistički domovi kulture i često moraš sam rješavati neke stvari, npr. oko ozvučenja, uzemljenja, da ne govorim o backstageu.

Naravno postoje i lokacije koje su renovirane i koje izgledaju fantastično. Najljepši zatvoreni prostor za sviranje na Jadranu je kazalište u Šibeniku. Iako je jako malo, za 200-300 ljudi, ali je jako lijepo. Nedavno smo, krajem trećeg mjeseca Miroslav Tadić, Teodosije Spasov i ja nastupili u Beču, u najboljoj dvorani u Europi, Wien Musikvereinu, tako da smo se malo razmazili po tom pitanju: akustika je iz snova i da su me ostavili dva sata dulje, sigurno bih snimio solo album.

Nedavno sam održao seriju od pet koncerata po socijalnim ustanovama. Nastupao sam u Dječjem SOS selu pored Skopja, zatim u jednoj duševnoj bolnici, onda u zatvoru i domu za stare i u savezu za slijepe. To je bila serija od pet koncerata za ljude do kojih toliko ne dopire muzika i koji ne idu baš često na koncerte. Cijeli projekt se zvao ‘Mala dnevna muzika’, jer su svi koncerti bili danju, u prijepodne ili rano poslijepodne.

Kako je bilo nastupati u zatvoru?
Prilično čudno iskustvo, ali uzbudljivo. Nastupio sam u ženskom odjeljenju. Potrudio sam se da dam sve od sebe, da ih zabavim, da im na trenutak unesem malo boje u život, da im skrenem pažnju da pomisle na nešto drugo. Bilo je zanimljivo. Snimio sam sve skupa 15 sati video materijala, zvučno je dobro snimljeno, tako da će to možda biti moj idući projekt.

Snimka koncerta s Opatovine iz 2007. uskoro izlazi na DVD-u. Što će po Vašem mišljenju najviše potaknuti starog poštovatelja vašeg rada da kupi taj DVD?
To je jednostavno svirka koju rijetko možete vidjeti i čuti. Isto tako, to će biti moje prvo DVD izdanje. Mene ima po raznim DVD-ima, ali do sada nikad nisam bio nositelj nekog projekta.

A koncert iz Zagreba, koji smo održali na Opatovini, zaista zaslužuje da bude na DVD-u. To bio kraj ljetne turneje prije 2 godine, bili smo vrlo uvježbani i jako lijepo osunčani i preplanuli, tako da smo fino ispali na toj snimci. Bio je jako inspirativan koncert i sva sreća da je to snimljeno.

Album će se zvati “Live In Zagreb”, bit će bogato izdanje – jedan DVD i jedan CD unutra. Prilično smo dugo i temeljito pripremali, a super nam je da se to pojavi prije turneje po Hrvatskoj. Mislim da će i off materijal biti zanimljiv, jer je bilo mnogo dogodovština i na sceni i izvan nje.

Prošle godine ste s Janom Akkermanom objavili album “Thunder From The Blue Sky“. Jesu li Vam neke interpretacije blues standarda bile ideja vodilja i čije su to bile?
Vodio sam se po onome što sam slušao kao klinac. Meni su jako značajne bile interpretacije Petera Greena, sastava Fleetwood Mac, zatim rani radovi B.B. Kinga, zatim Mike Bloomfielda i Ala Koopera, naročito njihova zajednička ploča “Super Session”.

Nije mi bio cilj da ponovo otkrivam blues, nego mi je bila ideja da odsviram neke drage pjesme i da ih okitim svojim gitarskim stilom. S puno ljubavi i bez puno filozofiranja sam snimio cijeli album s bendom za 6-7 dana.

Nije bilo mnogo proba prije toga, jedino što sam skidao tekstove pjesama s Interneta i uspoređivao različite verzije pjesama. Pronašao sam sebe u svemu tome i zabavu za sebe u svemu tome.

Jako je dojmljiva Vaša verzija “Amazing Grace”. Zvuči kao da ste neko vrijeme proveli u samostanu. Vjerojatno niste?
To je bio mistični moment u studiju. Bilo je dosta ljudi, jedan fotograf i dečki iz benda, Akkerman se tome malo protivio, ali ja sam rekao, ‘ajde da to snimimo pa ćemo vidjeti kako će ispasti. Stvar “Amazing Grace” je sama po sebi spiritualna, tijekom snimanja za trenutak smo imali taj ‘sveti duh’ u studiju i to je ispala fina minijatura.

Pjesma “You Got To Move” je također obrađena na albumu The Rolling Stonesa “Sticky Fingers”. Uvijek sam tu verziju doživljavao kao da je pjevana iz karaktera uličnog narkomana. Kad ste snimali Vašu verziju, koja je mnogo mirnija, jeste li imali u vidu kakav bi karakter pjevao tu vašu verziju?
Ja sam čuo nekoliko verzija te stvari. Stonesi su napravili jednu rasturenu verziju toga, koja se može tumačiti na način kako ste vi to učinili. Međutim, to je jedna spiritualna pjesma. Tekst govori o Bogu, ti možeš se koprcati cijelog života i možeš raditi bilo što, ali kad te Bog pozove, moraš krenuti.

Kad sam snimao taj album, možda sam imao previše strahopoštovanja prema bluesu, nisam se otkačio do kraja u smislu da totalno rasturim tu formu pa da je sastavljam. Možda su ljudi očekivali slobodan eksperiment koji će biti na bazi bluesa, možda ja nisam bio dovoljno hrabar da to učinim. Tko zna, možda ćemo idući put otići u te vode.

Držao sam se forme i lektire: nisam izlazio puno iz onoga što je zadano. Zlonamjerni kažu da je to mlak album i da to nije na nivou što se od mene očekivalo. A dobronamjerni su oduševljeni. Tako da ne znam što da mislim. Dobio sam vrlo laskave komplimente od značajnih ljudi.

Larry Coryell je, recimo, preslušao cijeli album na svom laptopu, oduševio se, i ostavio mi je pismo na recepciji hotela. Drugi muzičar koji se otkačio na taj album bio je Manu Katche. On mi je napisao ‘ljubavno pismo’ kad je preslušao album. Rekao je: “Nadam se da će ljudi shvatiti ono što si učinio.”

Koji je bio perid u životu kritičan za formiranje Vas kao gitarista?
Ne znam. Prilično sam brzo prosvirao, prve akorde sam znao u petom-šestom razredu osnovne škole, a već kao gimnazijalac sam počeo svirati teške dionice. Brzo sam napredovao i savladavao instrument. Družio sam se sa starijima i od njih sam jako puno upijao. Najviše sam naučio od klavijaturista Mikija Petkovskog, koji je sjajan muzičar, akademski obrazovan. Puno sam naučio i od Gare Tavitijana, s kojim sam poslije imao privilegiju svirati.

Je li Vam ikad išlo na živce sviranje gitare?
Da, naravno, naročito kada nisam imao dobar instrument. To je bila čista frustracija kad nisam mogao dobiti zvuk koji sam tražio. Nervirao sam se, lomio sam prste, kidao žice, i to je išlo teško. Tek nakon kupovine prvog Marshalla i Gibsona dobio sam željeni zvuk i to je bilo olakšanje i početak zadovoljstva.

A je li Vam sada, u drugom dijelu karijere, ide gitara na živce?
Ne, nikad, ja sam fanatik, ja volim gitaru. Ja sam fasciniran tim instrumentom, tim zvukom, mnogo vremena provodim probavajući pedale, pojačala, gitare, raštimaj, preštimaj, ja sam opsjednut s time. Ali, kad ne bi bilo tako, ne bi valjalo.

Rečeno jezikom nogometa, Vi ste neka vrsta gitarističke Lige Prvaka. Imate li kakve treninge/visinske pripreme da održite svoju vještinu na visokom nivou?
Naravno, kada imam koncert, ponovim cijeli program da se prisjetim nekih starih stvari. Onda dovedem sebe na tehnički nivo, prenaučim određene stvari, namjerno se preforsiram u treningu, tako da bi na sceni izgledalo lijepo. Da možete svirate akustičnu gitaru sat i 15 minuta, morate biti u formi i inspirirani, tako da držite pažnju publike toliko dugo.

“Jazz je materija koju moraš svirati dugo, moraš biti obrazovan. Moraš znati barem 100 jazz standarda da bi sebe nazvao jazz-glazbenikom; moraš poznavati harmoniju duboko i široko… a ja sam tek načeo skale koje jazzeri sviraju.” rekli ste za Muzika.hr prije godinu dana. Kako sada napredujete s time?
Vidi, ne smatram se jazz gitaristom, ja sam fusion gitarist. Volim eksperimentirati, uzeti od svega pomalo i to pretvoriti u svoj stil. Koristim sve moguće harmonije i skale, moj izraz se sastoji od svega onoga što jazzeri i klasičari nazivaju teorija.

Ali ne mogu svoje solaže analizirati na način kako John McLaughlin analizira svoja sola. On pokazuje sa štapićem na ploči: u prvom dijelu ovog sola sam bio u miksolidijskom modu, zatim sam prešao na frigijski, da bih završio u eolskom. Tako nešto ja ne mogu raditi jer nemam toliko znanja. McLaughlin je u stanju da svaki svoj ton opravda. Ja se time ne bavim.

Mene više zanima u muzici muzikalnost, ekspresija, improvizacija, zanima me spiritualni moment, znači što je to u mojoj duši što mogu podijeliti s dušama koje mene slušaju. To mi je najvažnije: mogu li nekom u 15, 20, 30, 60 minuta mog koncerta pokloniti nešto što će njemu značiti ili naći jedan trenutak koji će publiku na neki način opčiniti.

Interesira me jazzerska ekstenzija bluesa. Volim slušati gitariste koji sviraju blues, Scotta Hendersona, Robina Forda, na primjer, one koji su svirajući blues unijeli jazz i fusion elemente. Jučer sam slušao Robina Forda i baš mi je prijao.

Za pjesmu “Skopje” je postojao i video spot, koji je prema mom mišljenju vrlo zabavan. Koje je vaše mišljenje o video spotovima?
Moja video arhiva je dosta nesređena. Brinem više o audio arhivi. Volim gledati koncerte na DVD-u. Sami video spotovi me nerviraju, s golim ženama, skupim autima, s nekim fantazmagorijama. Rijetko tko radi dobre spotove.

U toj pjesmi spominjete škembe čorbu. Koliko Vam znači to jelo?
To je jedan specijalitet koji polako izlazi iz mode tijekom ovih europeizacija i globalizacija, ali na sreću tu 100 metara od mene postoji restoran koji je totalno retro, koja još uvijek to spravlja i s vremena na vrijeme odem tamo na škembe čorbu. To je jelo slično tripicama.

Prije 20-ak godina radili ste pjesme kao što su “Kao kakao”. Kako sada gledate na taj period?
Nemam ja odbojnost prema svojim periodima. Inače, “Kao kakao” je super ploča, meni jedna od dražih. Gledam svoje stvaralačke periode s nostalgijom i distancom, jer svaki period u životu umjetnika i čovjeka ima smisla: i lutanja i pronalaženja i hitovi i krize, sve je to razumljivo. Nadam se da smo tokom godina sazrjeli, što ne znači da ćemo biti pametniji ili inspiriraniji, ali bit ćemo iskusniji u svakom slučaju.

Muziku podržava
Stisni