Vlatko Stefanovski Trio i Jan Akkerman na ljetnoj turneji

7084

Makedonski gitaristički genijalac Vlatko Stefanovski i njegov Trio, u kojem su uz njega još i Gjoko Maksimovski (bas gitara) i Dejan Mirosavljević (bubnjevi), održat će krajem srpnja i početkom kolovoza turneju koja će se sastojati od pet nastupa u isto toliko hrvatskih gradova. Njih će pratiti cijenjeni nizozemski gitarist Jan Akkerman, bivši član kultne progressive rock skupine Focus.

Bit će to po prvi puta da ove dvije gistrističke legenda nastupaju zajedno, i to neposredno nakon što će izaći album Vlatko Stefanovski Tria na kojem je gost bio upravo Jan Akkerman.

Prvi od pet koncerata održat će se u zagrebačkom klubu Aquarius 29. srpnja, a nakon toga se ova muzička ‘karavana’ seli u naše obalne gradove. Tako će ovu elitnu ekipu drugi ugostiti Zadrani, i to 31. srpnja u klubu Arsenal, zatim je na redu Split, gdje će na Tvrđi Gripe zasvirati 2. kolovoza, a nakon toga slijedi odlazak u sjevernije ‘vode’.

Najprije 4. kolovoza u, kako ga mnogi nazivaju, ‘biser’ hrvatskog turizma, Opatiju, preciznije na njezinu Ljetnu pozornicu, a posljednjih od pet dogovorenih koncerata održat će se 6. kolovoza na Utvrdi u Puli.

Muziku podržava

Ulaznice za ove koncerte kreću u prodaju početkom svibnja na svim prodajnim mjestima sustava Eventim širom Hrvatske (u Zagrebu Berislavićeva 13) – (link na muzika.hr – Kupovina ulaznica).

I dok je o Vlatku Stefanovskom, kojeg diljem svijeta, pa tako i kod nas, doživljavaju jednim od najboljih gitarista ‘modernog’ doba, gotovo pa i nemoguće reći nešto što se ne zna, Jan Akkerman je našoj javnosti ipak nešto manje poznat.

Umjetnost stvaranja muzike Vlatko povezuje i s brojnim umjetnicima iz drugih grana kulture, a među njima su velikani poput Allana Holdswortha i Johna McLaughlina. I Jana Akkermana.

Još jednog velikog gitarističkog, i općenito muzičkog umjetnika. Iako je jedan od najcjenjenijih nizozemskih gitarista u povijesti, on u širim muzičkim razmjerima niti izbliza ne uživa slavu kakvu zaslužuje.

Prvi je razlog taj što se radi o samozatajnom muzičaru, koji je svjestan da puno bolje ‘govori’ prstima nego jezikom, a drugi što se radi o istinskom gitarističkom virtuozu, koji ima ‘svoju’ publiku. Treći bi bio taj što je Jan bio član jednih od pionira eksperimentalnih rock bendova, Focusa, kojeg je dobrim dijelom takvim napravio baš Jan, do sredine sedamdesetih (1976.) i faktor vremena uzeo je svoj ‘danak’.

Ali samo među ljudima koji ne prate pomnije događanja u, pa ajmo reći, bez namjere da nekoga povrijedimo, sofisticiranijom muzikom. Za njega se uvijek govorilo, i još se govori, da je izuzetno racionalan, improvizatorski sposoban i tehnički savršeno potkovan gitarist. Čija se univerzalnost izražavanja i eksperminetiranja, bilo da se radilo o progresivnom ili ‘običnom’ rocku, jazzu, bluesu, soulu, folku, klasici ili čemu drugome, uvijek kreće uz samu granicu savršenstva.

Upravo je zato Focus, u kojem je s klavijaturistom, pjevačem i flautistom Thijsom van Leerom činio kreativnu jezgru, bio bend koji mu je savršeno odgovarao. I ujedno bend koji je Britancima pokazao i dokazao kako oni nisu jedini koji polažu autonomno, kolonijalno, gotovo pa autokratsko pravo na progresivni rock.

Inače, Jan Akkerman s pet je godina počeo svirati gitaru, a već sa 14 godina snimio prvi singl. U šezdesetima je bio član skupina Johnny and The Cellar Rockers, The Hunters i Brainbox. S ovom posljednje imenovanom snimio je i nekoliko uspješnih singlova (prvi “Down Man”), a 1969. godine i istoimenu, hvaljenu debitantsku ploču.

Ubrzo nakon toga, odnosno krajem iste godine, pridružuje se Thijs van Leer Triu, koji se ‘pretvorio’ u Focus, te u Nizozemskoj snimaju prvu ploču “In Out of Focus“, koja je malo kasnije ‘uređena’ u Londonu. I svojim progressive pop-jazz-blues-rock soundom pokupila dosta dobre kritike.

No niti blizu onima kakve su dobile druga ploča “Moving Waves” (1971.), te treća, dupli “Focus III” (1972). Veliki hit, ujedno i jedna od najpoznatijih rock pjesama uopće, “Hocus Pocus“, s ploče “Moving Waves” bila je, i još je, vrhunac kreativne genijalnosti.

Sljedeće je, 1973. godine, kao ‘posljedica’ promotivnih nastupa izašla je live ploča “At The Rainbow“, a veliko priznanje i potvrdu svoje genijalnosti, Akkerman je dobio od čitatelja, tada najutjecajnijeg magazina Melody Maker, koji su ga izabrali za najboljeg gitaristu na svijetu.

1974. godine, izlazi nova, četvrta studijska ploča pod imenom “Hamburger Concerto“, koja donosi njihovu ‘drugu’ najpoznatiju pjesmu “Harem Scarem“. Sound benda polako je postajao ‘komercijalniji’, što se Janu nije dopadalo, a takav omjer skladanja do izražaja je došao još više na, od kritike ‘sasječenoj’, ploči “Mother Focus” (1975), zadnjoj studijskoj koju je Jan snimio s bendom.

Obzirom da je bio nezadovoljan pomankanjem volje i želje ostalih članova, poglavito van Leera, da se vrate originalnijem soundu i njihovim sve izraženijim komercijalnim ambicijama, Akkerman 1976. godine napušta Focus prije rasprodane britanske turneje, a mijenja ga belgijski fussion-jazz gitarista Philip Catherine.

Odlazak Akkermana bio je nenadoknadiv gubitak za Focus, iako je bend snimao dosta u narednim godinama, pa čak i u ne tako davnim (“Focus 9/New Skin” (2006.)), niti izbliza nije dostigao status s početka sedamdesetih. Čak niti 1985. kada su se ponovno udružili van Leer i Akkerman i snimili ploču “Focus”, no to je završilo bez nekog posebnog uspjeha. Bilo je pokušaja reuniona i 1990. godine, nakon nastupa na nizozemskim TV programima, no nije se niti tada uspjelo.

Zato bi komotno mogli reći da Akkermanu ide puno bolje, jer je u proteklih trideset godina solo karijere objavio dvadesetak nosača zvuka, konstantno nastupa. Što sa svojim bendom na turnejama, što na prestižnim festivalima, poput glasovitog Montreux Jazz Festivala u Švicarskoj, nizozemskog Northe Sea Festivala.

Osim toga, bavi se i produciranjem, a njegova, nekoliko puta spomenuta muzikalna univerzalnost očituje se i u činjenici da je ostvario suradnje s muzičarima dijamtetralno suprotnih uvjerenja i usmjerenja. Kao što su recimo, BB King, Alan Price, Peter Banks, Charlie Byrd, a da ne spominjem Ice T-a. I još k tome, piše za nizozemski magazin Gitaar Plus.

A to sve što je ovdje navedeno dokazuje da ovaj akademski obrazovani muzičar, kojeg, da i to ne zaboravim istaknuti, mnogi smatraju jednim od najzaslužnijim za uvađanjem srednjevjekovne muzike u modernu, daleko više znači, naravno i vrijedi, nego to mnogi od nas misle.

Muziku podržava
Stisni