Hvaljeni varaždinski bend Vlasta Popić nedavno je objavio novi album “Kvadrat“, koji možete naći na Bandcampu, a kojeg su upravo krenuli koncertno promovirati.
Jedna od prvih postaja bila im je Tvornica kulture, a netom prije koncerta porazgovarali smo s basistom Dimitrijem Petrovićem – Mišom.
“Jedan dio priče u odrastanju očito su i sami morali proći kad su se rastali od basiste, dugogodišnjeg prijatelja s kojim se jednostavno više nije moglo. Ne znam gdje je točno puklo, ali istina jest da je na mnogim koncertima djelovao potpuno nezainteresirano, rekao bih, možda nedovoljno profesionalno za jedan bend koji puca na velike stvari” piše Siniša u recenziji albuma. Kako to komentiraš?
Kao basist mogu reći da se i dalje mijenjam, to se događa konstantno. Odluka o promjeni basiste je došla iz moguće potrebe da se promjeni zvuk ili pristup. Ne radi se o nekakvoj dramatičnoj priči, u nekom trenutku su shvatili da to više ne ide… Osobno se ne mogu složiti s pričom o Rižinoj nezainteresiranosti, pogotovo iz aspekta gledatelja koncerta, a uživao sam i gledao Vlastine koncerte godinama. Barem nikada to nisam uspio čuti iz njihovih pjesama, a zbog toga sam i dolazio na koncerte. Uvijek postoji mogućnost da bih došao do istog zaključka da sam se više bavio psihoanalizom članova, ali to ostavljam profesionalcima.
Što misliš o usporedbama s Repetitorom…
Trudimo se ne misliti, ali kada se dogodi, onda najčešće izmišljamo. Kada ljudi nešto uspoređuju s nečim sličnim ili različitim, tada na neki način pomažu sebi da shvate to što promatraju i analiziraju. Mislim da je usporedba s Repetitorom bila najlakša, izazov bi bio usporediti nas s Miki Solusom ili Sarom Renar.
Kako inače nastaje vaša pjesma?
Djelomično u bunilu. S obzirom na to da su dvije trećine Vlaste Popić dijagnosticirani mjesečari, dogovorili smo se da u trenutku kada dvije osobe spavaju jedna uvijek čeka naoružana diktafonom, olovkom i bilježnicom, spremna da zapisuje uzvike. Najteže je bilo prevesti riječi sa staro-armenskog, a o konceptu i kontekstu pjesme da ne pričam. Mislim da nam tekst jako utječe na muziku koju radimo, kao i muzika na tekst, nekako se tu dogodi sinergija i prirodno se razvija i mijenja, a za ostalo se oslanjamo na puku slučajnost i magiju.
Što je najviše utjecalo na nastanak ovog albuma?
Sigurno se može spomenuti gomila bendova poput Fugazi, Faraquet i drugi bendovi na F, ali teško se mogu točno imenovati direktni uzori za jedan album. I tekstualno i muzički s vremenom počinješ vrlo svjesno izražavati svoje misli kroz neki medij. Zapravo, svatko je donio nešto sa svoje strane, povučeno nekim svojim osobnim ili glazbenim iskustvom. Neke linije i dionice su proizašle iz inspiracije žanrovski drukčijih pjesama. Čuješ u nekim pjesmama ili albumima način na koji je netko nešto razriješio i to te obogati, kasnije se i sam možeš u nekom kreativnom procesu pozvati na to. Na kraju je samo važno što osjećaš i što te pomiče i na koji način možeš to najbolje izraziti.
Jeste li zadovoljni s odazivom publike do sada?
Vrlo, imam osjećaj da ima sve više novije i zainteresiranije publike. Jedan od zahvalnijih osjećaja je kada ti netko iznova dolazi na više tvojih koncerata zato što te želi bolje doživjeti i pratiti te u onome što radiš. Bio sam jako sretan kada sam vidio da se piše o našem albumu i na stranim stranicama i forumima, poput onom od Electrical Audia.
Album je snimljen u 3-4 dana…
Kao što sam rekao, oslonili smo se na slučajnost i magiju, iako ne mogu zanijekati i faktor meditacije koji nam pomaže da se izborimo s demonima sumnje i povremene bezvolje. Pripremili smo se, vježbali smo i vježbali i onda još malo vježbali. Prije snimanja albuma smo proveli puno vremena svirajući koncerte i slušajući svoj zvuk. Ali najvažnije je bilo shvatiti i prihvatiti što zapravo radimo. Snimiti sve istovremeno s mogućnošću ‘nesavršenosti’ i prihvatiti to kao dio te izvedbe, pokušati izbjeći dotjerivanje svakog zvuka i najviše pokušati izvući vibru i osjećaj live koncerta.
Imate li menadžera ili nekoga tko vam bukira svirke? Mislite li da je uopće u današnje vrijeme nekom bendu potreban menadžer?
Mislim da ništa nije potrebno bendu koji ima cilj i zaista želi nešto postići. Općenito umjetnici imaju previše očekivanja od institucija i ljudi što se tiče promocije njihovog rada. Pitanje je što zaista želiš, a s vremenom ćeš sigurno doći do toga ako guraš. Do sada je sve koncerte bukirao Ivča, a Tena i ja ne znam bi li imali ikada toliko strpljenja i koncentracije da se upustimo u takav pothvat na dulje vrijeme. Naravno da pomaže kada ti netko dođe s kontaktom ili preporukom za neki venue i s vremenom sviraš sa sve više bendova koji bi htjeli ponovo svirati s tobom. Naravno od kada smo izdali album za Moonlee Records, Vox Project i Numavi Records, otvorile su se svirke na raznim mjestima, točnije, mjesta za razne svirke.
Zvali su vas svirati i u Ameriku?
Na zadnjoj turneji smo svirali u Brnu i pri povratku u Zagreb s bendom The Gary koji su došli prvi put na europsku turneju iz daleke Amerike. Pričali smo s njima ispred kluba prije koncerta, čisto da razmjenimo iskustva i priče, bilo je lijepo družiti se s njima. Nakon koncerta su bili oduševljeni našom svirkom i onda su nam rekli kako bi vrlo lako mogli pronaći publiku u Americi. Mi nismo pretjerano o tome razmišljali, dok na idućem koncertu u Zagrebu nije došao bend Daikaiju i potvrdio riječi The Garya. Oba benda su se ponudila da bi nam vrlo rado pomogli u organizaciji turneja i koncerata po Americi i dalje. Vidjet ćemo, trenutno imamo u planu ići malo po jugu do Istanbula, a na povratku ili kasnije ćemo najvjerojatnije otići zapadno do Španjolske i Portugala, a tko zna, s vremenom bi trebali i preplivati ocean.
Od pustih koncerata ima li vam neki posebno značenje?
Ima ih puno, imaju neki koji su toliko bili nadrealni do situacije gdje smo izveli pola koncerta bez ijednog mikrofona, i taj jedan koji su osigurali je riknuo. Šta ćeš, dereš se i rokaš. Bilo je situacija po Mađarskoj gdje doslovno nisam vidio Ivču zbog broja ljudi koji je upao u naš prostor. Gaženje po pedalama, kablovi na sve strane… U Pragu sam imao osjećaj kao da ljudi lete na sve strane, ludnica.
Kako ide prodaja majici?
Svojim majkama uvijek uspješno prodamo bilo što, to je na neki način iskorištavanje bezkompromisne ljubavi. Dobro ide prodaja majici, bit će još bolja (smijeh).
Koliko su različiti koncerti van Hrvatske i kod nas?
Jučer sam baš pričao s prijateljem o karakteru naše publike, to je isto pitanje s namjerom i razlogom dolaska na koncert. Nekako imam osjećaj da se publika vani ne oslanja toliko na sustav vrijednosti koji su si izgradili, više se oslanjaju na ono što doživljavaju. Ljudi ako te žele prihvatiti trebaju doći na koncert otvoreni i sa željom da te poslušaju, tek tada mogu čuti nešto što im želiš prenijeti. Vrlo jednostavno. Publika se jako razlikuje od mjesta do mjesta, neka manja mjesta ti ostave velike dojmove.
Što slušate u zadnje vrijeme?
Zadnje što sam poslušao je odličan album “Time of Great Depression” Adama Semijalca – Švrće poznatijeg pod imenom Bebe na Vole. Ima puno dobre muzike kod nas, ide se na koncerte i mislim da smo trenutno u jednom dobrom razdoblju.
Sljedeće je?
Svirati, svirati i svirati. Već se rade neke nove pjesme, razmišlja o novim zvukovima i koracima.
