Vladimir Tomić (Moskva): “Mediji ne plasiraju rock na način kakav zaslužuje”

522

Moskva je riječki rock bend, osnovan 2011. godine s Tamarom Dorčić za mikrofonom, Ivanom Ujevićem na bubnjevima, Krunom Kukuljanom na basu i Vladimirom Tomićem na gitari.

Nakon nekoliko godina učestalog sviranja, njihov potencijal je zapazio Dallas Records i pod ovom etiketom se krajem 2012. pojavljuje debitantski album “Poligraf”, dok drugi album “Lovesexdistortion” izlazi početkom 2015.

Stilski fokus bend usmjerava na inspiraciju hard i blues rockom ’70-ih. Moskva se do sada predstavlila nizom klupskih koncerata, kao i nastupa na nekolicini festivala, te kao predgrupa na koncertu Glasvegasa u zagrebačkoj Močvari 2013. godine, za što su odabrani od strane samog benda.S producentom Matejem Zecom bend je od 1. do 10. kolovoza 2016. u industrijskoj hali Torpedo u Rijeci snimio deset pjesama za svoj treći album “Elektrik instinkt“. Materijal je snimljen kompletno live, hvatajući jedinstvenu live energiju i emociju benda izraženu čistokrvnim hard rockom. Proces rada na novom albumu, te sve bitne detalje vezane uz bend iznio nam je gitarist i osnivač benda, Vladimir Tomić.Ono što bi moglo biti posebno zanimljivo vezano uz album “Elektrik Instinkt” je to da ste ga snimili uživo. Iako, možda i nije toliko zanimljivo samo snimanje uživo, jer neki bendovi tako danas rade, no jeste to da ste ga snimili u zvorničkoj hali…
Zapravo, dok smo završil snimanje našeg drugog albuma već smo se nekako poigravali s idejom da se maknemo iz klasičnog studijskog ambijenta. I u razgovoru s našim frendom, ujedno i producentom Matejem Zecom, on nam je sugerirao da se manknemo u nekakvu dvoranu ili Sindikalni dom kakvih još uvijek ima. Tražili smo gdje i između par opcija odlučili se za halu Torpedo. Poslovično je to bilo ‘treća sreća’. Na žalost, u Hrvatskoj ne nedostaje napuštenih industrijskih postrojenja tako da nam nije bilo teško doći do tog, starog kompleksa Torpeda gdje smo snimali. Sama dvorana ima možda 1000 kvadrata, a mi smo si za potrebe snimanja izolirali 200-300 kvadrata. Donijeli smo ‘luftmadrace’, kaučeve, tepihe, neki stari frižider koji nas je hladio na 18 stupnjeva. I deset dana smo se zafrkavali, družili, snimali usred ljeta, u kolovozu prošle godine.

Nije bilo prevruće?
Pa i nije. Hala je velika, betonska, dobro izolirana pa je unutra čak bilo i ugodno. Nismo se baš previše znojili.

Muziku podržava

Rekao si da je Matej producirao album. Koliko je imao posla na njemu nakon što ste ga snimili u specifičnim uvjetima? Sve na albumu zvuči dosta prirodno, ne stječe se dojam ‘preušminkavanja’ originalnih snimaka…
Nije previše dorađivano, da. Naravno, neke je stvari trebalo malo posložiti, ali puno je bilo posla prije samog snimanja. Puno smo vježbali, puno svirali te pjesme na probama i uživo gdje smo ih i na neki način testirali i gdje su one i najviše zaživjele. U studiju s vremenom postaneš komotan i razmažen svim mogućnostima koje ti nudi. Ono u stilu “možemo još back vokal, malo sredit’ gitaru, pa će biti bolje … ” i tako. Mi smo si baš rekli: “Ne, nećemo sada ništa od toga. Kako zvučimo uživo na pozornici, tako želimo da nam zvuči i album.” Toga smo se držali od početka do kraja, tako da je Matej, zapravo, imao najmanje posla u post-produkciji i u miksu. Naravno hala je isto dala svoj dio, nekakvu boju, rezonancu i verbi koji se tu čuju su zapravo prirodni, iz te hale.

S obzirom da ste svirali na dosta koncerata tijekom promocije prošlog albuma, snimanje pjesama za “Elektrik Instinkt” je u biti bio samo nastavak kontinuiteta ‘živih svirki’…
Baš tako, da. Nekako je bilo logički da smo nastavili zvuk s pjesama s kojima smo završili “Lovesexdistortion”, pa smo ga nastavili graditi i nadam se da smo ga uspjeli još više raširiti, učvrstiti i pročistiti.

Dojam je da je ovo najčvršći, najkompaktiniji album do sada. Kombinacija retro i moderne glazbe, miks rocka, hard rocka i bluesa…
Drago mi je da se to čuje, to je bila nekakava ideja, inspiracija, pošto nas većina u bendu sluša takvu glazbu, a basist Kruno ja pogotovo. Još kada je on došao u bend, odmah smo se ‘kliknuli’ i super se nadopunjujemo. Ivan je ‘rastao’ na Black Sabbath i bendovima na koje su oni utjecali, a Tamara je počela ‘režat”, što smo iskoristili koliko god je to bilo najbolje moguće. Ali je i zadržala taj svoj tihi i krhki senzibilitet kojeg je imala i na prošlim pločama. To je, barem se meni tako čini, pridonijelo i dinamici albuma.

Upravo su, uz glazbeni koncept, i Tamarini vokali nešto što vas dijelom izdvaja od velike većine hrvatske glazbene scene. U smislu da ste drugačiji, a sud o kvaliteti rada neka donosi svatko ponaosob.
Super da tako misliš. Hvala. To mi je uvijek drago čuti.

Dojam je da od albuma “Poligraf”, preko “Lovesexdistortion” pa sada “Elektrik Instinkt” kontinuirano rastete. Kao da polako izlazite iz undergorund scene….
Ha, pa tu bi mogli ići na jednu širu priču o situaciji rock’n’roll glazbe u Hrvatskoj.

To svakako.
Ona se sve više i više povlači u underground, jer širu populaciju to apsolutno ne zanima, ne može se poistovjetiti s tim, a niti mediji, osim rijetkih, nisu tu da pomognu, da plasiraju tu glazbu na način na koji ona zaslužuje. Sad, koliko mi uspijevamo isplivati van, da, to jesu neki sitni pomaci koji se nekad vide više, nekad manje, ali nas ljubav prema glazbi tjera naprijed, a da li će to ići više van, vidjet ćemo. Nadamo se da hoće. Da će rock’n’roll još više zaživjeti u neko skorije vrijeme.

To se svi nadamo. Neki od nas već jako dugo. No dobro, iz Rijeke ste. Koliko vas, mlade bendove, na neki način opterećuje činjenica da je riječka rock scena desetljećima najjača u Hrvatskoj. Koliko vam je, svojevrsna, hipoteka to što se, praktički, od svakog riječkog benda već unaprijed očekuje da bude kvalitetan? Osjećate li pritisak zbog toga?
Ma ne, nema pritiska. Možda su bendovi razmazili neku potencijalnu publiku koja ne znam da li još uvijek postoji, ali ta nekakva ‘fama ’80-ih’, taj ‘Novi val’ o kojem se i dan-danas priča i kojeg se hvali, ne samo onaj riječki, nego i hrvatski i regionalni, to je u redu i super da to postoji. Međutim, vremena su se promijenila, bendovi isto, diskografija je drugačija, drugačiji su kanali nego su bili prije, puno je više bendova, više prigoda za izaći van. Jedino se ne događa jači proboj kakav su imali bendovi ’80-ih godina. Mislim da je to jedina stavka. Kvaliteta je ista, mislim da nijedan današnji bend ne kaska za onima iz ’80-ih.

Vava se pohvalno izrazio za vaš rad. To je sigurno vjetar u leđa. Pohvale takvih ljudi, umjetnika glazbe, sigurno laskaju…
Naravno. Lagao bi svatko tko kaže da mu pohvala ne prija. Tako je i meni drago da netko prepozna što radimo i pokušavamo raditi, a pogotovo kada se o tvom radu pohvalno izrazi osoba poput njega. To je stvarno super.

S Ivanom Dečakom iz Vatre ste 2014. godine snimili pjesmu “Svijet je naš”. Planirate li nešto slično na novijim izdanjima, u smislu da se promovirate sa singlovima, jer albumi se dosta slabo prodaju?
U biti, ne znam prodaju li se albumi uopće. Zaista ne znam. Nedavno smo na akustičnoj promociji prodali 15 CD-a, a to nam se nikada ranije nije dogodilo. Stvarno nikada. Neki veći bend od nas sigurno uspije prodati više, no sve je to slabije i slabije. Vidim da se vinili vraćaju u modu. Kužim da su ti singlovi nekakvo uporište i najjednostavniji pristup publici i koristimo to, ali ipak mi se čini da albuma treba i mora biti. Ja ga vidim kao zaokruženo autorsko djelo, autorsku cjelinu koaja najbolje predstavlja bend ili barem jednu njegovu fazu.

Aktualni singl je “Sretan kraj”, no pjesma ima dosta melankoličan, čak i depresivan ugođaj. Nadam se da je kraj doista sretan…
Pa da, to je nekako u stilu kako su blueseri znali raditi. Naravno, bolje od mene. Kao, sve je depresivno, ali se na kraju svega nazire optimizam.

Znači, definitivno je kraj – sretan.
Je. Tako i mi nekako mislimo, da mora biti bolje.

“Sretan kraj” je dosta dugačak song, a imate na albumu i jedan duži; “Vremenski putnik” traje sedam i pol minuta. Nisu to baš radiofonične pjesme i dosta je izazovno kada jedna takva bude singl, jer publika danas uglavnom prihvaća lako slušljive, jednostavne pjesme.
Da, u pravu si. Ali, što se nas tiče, nikada nismo išli na sigirno, uvijek smo voljeli istraživati. Recimo, s Dečakom smo napravili pjesmu od tri i nešto minute, na prvom albumu smo imali pjesmu “Otok” koja u orginalnoj verziji traje skoro 11 minuta, tako da nam to nije nepoznat teritorij, volimo ići malo u krajnost. Na kraju krajeva, suprotnosti su te koje se implementiraju jedna u drugu. Na taj smo način i mi nekako razmišljali, a sada smo i konkretizirali zvuk, čini mi se i poetiku i žanr. Nekada nastaju neki riffovi, neke druge stvari ponesu i pjesmu odvedu prema sedam i pol minuta, ili šest i pol u slučaju “Sretan kraj”. Ona nam je odmah bila najdraža stvar, odsvirali smo je na dvije probe prije nego smo s njom počeli na koncertima. Brzo nam je ‘sjela’, shvatili smo odmah da se nama u bendu u njoj nešto sviđa i rekli da ćemo je staviti kao singl, bez obzira hoće li je netko ‘zavrtjeti’ ili neće. Ionako sve radimo najviše zbog sebe.

Koncertna promocija novog albuma je započela…
Trenutno smo u procesu pregovaranja. Na tome radi naš menadžment Distune Promotion i sve aktivnosti u bliskoj budućnosti moći će se pronaći na našem Facebook profilu.

Mladi ste bend, vjerujem da ćete uspjeti u svom radu, iako glazba koju vi radite malo teže ‘ulazi u uho’, a to je problem kod slušatelja, a posebno i velike većine medija kod nas. Uglavnom uzimaju ono što im se ponudi, sistem copy/paste, odnosno samo predstave singlove, malo ‘ko se odluči preslušati cijeli album i pred slušatelja ili čitatelja donijeti kompletnu analizu rada nekog benda.
Da, slažem se. Tako nešto ipak zahtjeva malo konkretniju pozornost i koncentraciju. I vremena, a njega je danas sve manje i manje. Bombardirani smo sa svime i svačime sa svih strana i ne stigne se. Pogotovo posvetiti vrijeme nekom novog bendu i poslušati ga do u detalje. Malo ih je poput vas, koji pratitite i nas entuzijaste i na tome vam doista svaka čast.

Muziku podržava
Stisni